U popratnom autorskom tekstu portalova novinara, pod ne baš prepametnim nadnaslovom 'Splitski emigrant', stoji da je 'poznati Splićanin prestao biti stanovnik grada pod Marjanom od prošle nedjelje zbog izbora Ive Baldasara za gradonačelnika Splita, za kojeg kaže da je cijelo vrijeme rata bio u Italiji pa ne može vjerovati da su Splićani glasali za njega'. Iz Splita, veli, namjerava izbivati četiri godine, dvije će provesti u Šibeniku, a dvije u Zadru. I?

Iz teško dokučivog razloga, u danu omasovljenja prosvjeda u Sarajevu, rasta Dunava i poplave u Osijeku, u danu kad su Erdoganovi policajci rastjerali demonstrante na Taksimu, Slaven Bilić napustio Lokomotiv, a neka pornoglumica na golim grudima ispisala čestitku Rafaelu Nadalu na osvajanju Roland Garrosa, u medijima se našlo mjesta za sasvim privatnu nevjericu i na njoj temeljenu odluku osobe koja je privatnost dosad uglavnom čuvala od javnosti.

Osobno svjedočim kako u Splitu žive ljudi koji do jučer nisu imali pojma da im je Pauletić bio sugrađanin, niti ih to saznanje retroaktivno ispunjava bilo kakvom emocijom. Neko vrijeme u medijima je predstavljan kao putopisac, zadnji toponim s kojim bih ga mogao povezati bila je Himalaja. A predzadnji Osijek.

Za razliku od Baldasara, koji je, kako je otkrio jedan SDP-ovac, rat proveo u Italiji, što je razdragalo kaplarsku maštu mjesne desnice, pa mu je predbacivala dezerterstvo, Pauletić se u godinama 'kada je Domovina krvarila' i 'kada smo svi morali dati svoj doprinos' stavio na raspolaganje čvrstoj muškoj družini pokojnog Marinka Božića. U njegovu ST-u, tabloidu čiji su dosezi u potrazi za neprijateljima i izdajnicima usporedivi s najtežom ekološkom katastrofom, početkom rujna 1991. godine potpisao je dramatičnu reportažu u prvom licu o 'četničkom ekstremistu' likvidiranom u osječkom Sekretarijatu za narodnu obranu gdje je, pisalo je, naumio izvršiti atentat na Branimira Glavaša.

U zbilji, 'četnički ekstremist' bio je jedan od građana, Srba, mučenih i ubijenih u Glavaševoj organizaciji, zbog čega je pravomoćno osuđen, o čemu se štapska potrkala do danas nisu usudila pisati. Novinaru Dragi Hedlu, koji je prije 13 godina u Feral Tribuneu rekonstruirao cijelu priču, Pauletić je priznao da uopće nije bio na mjestu ubojstva, nego mu je pokojnikovu fotografiju, s opisom 'atentata na Glavaša', uručio fotoreporter Alojz Krivograd. Šest godina kasnije Pauletić je kazao da je sporni tekst nastao u ST-ovoj redakciji, na temelju natuknica koje su Marinku Božiću iz Osijeka poslali on i Dražen Rajković, njegov tadašnji redakcijski kolega.

Nije znano stigne li Pauletić u pauzama dramatične selidbe razmišljati o svojoj ulozi ranih devedesetih, kada se po ratištima prolijevala krv prethodno uzburkavana novinskim tekstovima te televizijskim i radijskim prilozima. Prema predanosti kojom ovih dana prokazuje 'dabrov' boravak u Italiji, sva je prilika da u svojemu ratnom opusu ne nalazi ništa toliko dvojbeno da drugima ne bi predbacivao izostanak iz vojnoga stroja.

No to nam nije važno. Nebitno je i kako je Pauletić služio domovini nakon što je dao nezaboravan doprinos ratnom izvještavanju - je li proveo nekoliko godina u kakvoj postrojbi ili je na manje vidljive načine održavao paracivilnu poziciju. Baš nas briga i je li Baldasar u devedesetima napaćenoj domovini slao manistru, kako tvrdi, jer kada bismo ljude razaznavali po odanosti uniformi i državi, Glavaš bi nam, primjerice, bio važniji od Štulića, što bi bilo strašno. Nevažno je i krije li se iza Pauletićeve navodne odluke o navodnoj selidbi dublja frustracija, jer Split je morao odavno napustiti ako mu smetaju gradonačelnici bez ratne prošlosti.

Nebitno je to sve skupa, kao što je nebitan i Pauletićev dramolet, ali kada ga je već javno obznanio i kada je privukao neku pažnju, valja nam se ponašati konstruktivno te mu predložiti primjereniju sredinu, u kojoj bi se s punim pravom mogao smatrati emigrantom i u kojoj bi ga društvo istinskog hrvatskog ratnika podsjetilo na herojske dane obmane domovine... Eto, recimo, zašto se ne bi preselio u Mostar?