Saborska rasprava o donošenju Zakona o obnovi Zagreba i okolice nakon razornog ožujskog potresa otvorila je niz zanimljivih i važnih pitanja koja se tiču odnosa građana prema ulozi države, odnosa privatnog i javnog, ali i bazičnog povjerenja u institucije. Kritičari zakona krenuli su oslikavati sliku toga kako će 'siromašni plaćati obnovu stanova bogatima', a mnogobrojnih oporbeni amandmani na zakon podosta su išli u smjeru ukazivanja na moguće izvore korupcije u modelu obnove glavnog grada.

Povjerenje je obilježje uspješnih društava, posebice povjerenje u institucije i institucionalne oblike rješavanja društvenih problema i uređenje odnosa. Američki politolog Francis Fukuyama, često osporavan, pa i ismijavan zbog svoje teze kako je krajem Hladnoga rata nastupio 'kraj povijesti', napisao je 1990-ih, između ostaloga, knjigu pod naslovom 'Povjerenje: društvene vrline i stvaranje blagostanja', a koja je hrvatski prijevod doživjela 2000. godine. U njoj upravo izvodi taj osnovni argument da se uspješna i bogata društva zasnivaju na međusobnom povjerenju, na povjerenju u potpisane ugovore i slovo zakona. Na sličnom tragu napisana je i knjiga američkog ekonomista Darona Acemoğlua, podrijetlom turskog Armenca, i britanskog politologa Jamesa A. Robinsona 'Zašto nacije propadaju: izvorišta moći, napretka i siromaštva' (2012., hrv. izd. 2017.).

Nasuprot povjerenju u službene institucije, u sudski pravorijek i neutralnost pravne države, stoji povjerenje u 'naše', pomaganje 'svojima' i plemenski, nasuprot građanskog principa rješavanja problema, kako je to zorno demonstrirala bivša državna tajnica koja je sada predmetom višestrukih pravosudno-istražnih radnji.

Nisko povjerenje u državne institucije

Vratimo li se na našu glavnu temu, raspravu o zakonskom okviru obnove Zagreba, možemo vidjeti da postoji zebnja dijela oporbe i javnosti zbog mišljenja da u obnovi neće biti 'čisti posli' te se izražava visok stupanj nepovjerenja u to da će neutralna Pravda s povezom na očima, mačem i vagom svima isto odvagnuti i presuditi.

Ako zavirimo u rezultate opsežne terenske ankete što ju je Fakultet političkih znanosti bio proveo i dovršio tik pred početak javnozdravstvenih restrikcija u ožujku (i nedugo prije potresa), možemo vidjeti kako u cijeloj Hrvatskoj, a još i više u Zagrebu i okolici, vlada izrazito nepovjerenje građana u sudove. Stupanj povjerenja u javnu upravu, koji možemo koristiti kao pokazatelj općeg povjerenja u državne institucije, također je vrlo nizak, no ponešto bolji negoli u slučaju sudova. Uzevši te nalaze u obzir, ne trebamo se čuditi određenoj skepsi koja vlada oko ovoga zakona, odnosno njegove provedbe u praksi, posebice uzme li se u obzir to da će dobar dio primjene ovisiti i o zagrebačkoj gradskoj upravi.

U svojoj kući/stanu 87 posto Hrvata

Hrvatska se ubraja u zemlje članice Europske unije s ponajvišim postotkom stanovništva koji živi u nekretninama u vlastitom vlasništvu ili u vlasništvu članova bliže ili daljnje obitelji. Posljedica je to ulaganja u stjecanje nekretnina u vrijeme kada tržišta kapitala nije bilo, socijalističke (ali i postsocijalističke) stanogradnje, ali i kulture usredotočene na obitelj, ukorijenjenost i posjedovanje nečega stabilnog nasuprot državama, režimima i ratovima koji su kroz stoljeća hujali zemljom. Naposljetku, suvišak nekretnina plod je i demografskog sunovrata nacije jer se velik broj kuća i stanova dijeli na sve manje i manje ljudi.

Podatci iz fakultetske ankete potvrđuju ove opservacije. Prema njima, 87,4 posto hrvatskih građana u posjedu je kuće ili stana, dok isto vrijedi za tek nešto manje, 84,3 posto, Zagrepčana i stanovnika zagrebačke okolice. Uz to, nešto manje od 20 posto stanovnika Zagreba i okolice prema anketi ima u posjedu i neki stan za najam, poslovni prostor ili poljoprivredno dobro, dok je na razini cijele Hrvatske takvih građana nešto ispod 19 posto.

Prema tome, Hrvati općenito, a Zagrepčani specifično, predstavljaju jasne nekretninske dionike kao vlasnici ne samo stambenog, već i komercijalno iskoristivog prostora. Na tom tragu može se reći da u slučaju obnove nakon razornog potresa Zagrepčani u cjelini (anketa ne daje tako precizne podatke koji bi mogli govoriti o stanju u pojedinim gradskim četvrtima, za to bi bilo potrebno zasebno istraživanje provedeno samo u glavnom gradu) imaju jasan interes da se obnova provede na najbolji mogući način te imaju pravo, ali i dužnost, dati svoje mišljenje o, ali i obol, toj obnovi.

Sve će to osigurati država

Na raznim primjerima pokazuje se sa hrvatski građani možda imaju nisko povjerenje u državne institucije, no istodobno imaju izrazito velika očekivanja od države i njene uloge te ju smatraju dadiljom koja će skrbiti za sve njihove probleme. Posljednji dijagram u ovotjednoj kolumni prikazuje slaganje hrvatskih građana, odnosno Zagrepčana, s tezom kako je 'važna zadaća države osigurati građanima stambeni prostor'. Kao što možemo vidjeti, 45 posto Zagrepčana i 44 posto svih Hrvata u potpunosti se slaže s ovom izjavom, odnosno smatra da država osigurati nekretnine (stanove, kuće) građanima. Na tom tragu dalo bi se ekstrapolirati da će Zagrepčani itekako biti suglasni s predloženim odredbama zakona prema kojima, barem u konstrukcijskom smislu, grad i država uvelike snose teret troškova obnove. Pa ipak, poneki, poglavito oni kojima je potres gotovo u potpunosti uništio obiteljske kuće u podsljemenskoj, prigradskoj zoni, smatrat će da ni to nije dovoljno, već bi država u potpunosti trebala skrbiti za njihove nekretnine.

Zaključno je važno naglasiti da donošenje ovoga zakona te sâm proces obnove, koji će trajati godinama, a slučaju nekih, poglavito sakralnih, objekata možda i desetljećima, predstavljaju i priliku da se u glavnom gradu urbanizam, imovinsko-pravni odnosi, građanske vrline i dužnosti te robusnost institucija postave na novu kvalitetu. Ako svi shvatimo visinu zadatka, imamo povijesnu priliku, umjesto još jedne epizode fušeraja, birokratskih zapetljaja, mešetarenja i arhitektonskog nesklada, izgraditi bolji grad i bolje društvo, na snažnijim temeljima, koje neće pokolebati ni potres, ni druge izvanjske nedaće. Ne gradimo kuću na pijesku, zidajmo na čvrstu kamenu.