Prije punog desetljeća, kad sam po prvi put poslije 22 godine ponovo putovao u Beograd (a bio sam doskora uvjeren da nikad više u životu tamo neću poći!), u presporom kloparavom vlaku razmišljao sam kako ću reagirati na ovu ili onu vrstu provokacije. Pred-rasudno sam skicirao cijeli naramak scenarija, od kojih se na kraju nijedan nije ostvario.

Bilo mi je na povratku, u istom puzećem vlaku na istoj izraubanoj pruzi, skoro pa neugodno koliko sam se ugodno tamo osjećao, na trenutke čak i malo sram zbog svih onih predrasuda poslaganih, četiri dana ranije, među listove putovnice. Bio sam na najljepšoj književnoj promociji u životu (hvala Slađani Novaković, ono njezino čudo do danas nitko nigdje nije nadmašio!), upoznao Slavoljuba, prijatelja otada do vječnosti, plus još desetak ljudi koje bih najradije bio poveo sa sobom, da njima takvima budem okružen u budućoj svakodnevici, izmiješanima s ovom mojom malobrojnom i sve malobrojnijom bandom.

‘Beogradski centripetalni poučak’

Prije polaska kući, međutim, čuo sam riječi što su u mojem intimnom leksikonu ostale zauvijek zapamćene pod natuknicom ‘Beogradski centripetalni poučak’. Idu ovako: ‘Nemoj sad nešto da se oduševljavaš, svega ti. Jer, pazi, Beograd NIJE Srbija. I pod dva, mi NISMO Beograd. Nemoj da generaliziraš, mi smo samo grupica ljudi koji vole to što pišeš, a sad si nam drag i uživo.'

Kloparale su mi u glavi, ritmom željezničkih pragova, i dogodine, iako sam u Beograd iz Splita potegao autom. I dogodine, i sljedeće u avionu... Sve u svemu, u prosjeku, u Beogradu sam otad jednom godišnje. Krug onih kojima rado idem i koji me s veseljem dočekuju postao je nešto širi, ali i dalje je tolikog promjera da ih sve stignem vidjeti u ta dva, tri, četiri dana.

Početkom tjedna stigla mi je avionska karta, snima se nova sezona ‘Okruženja’, talk showa u kojem su mi opet dali stanovitu ulogu (napomena za sve sunarodnjake koji već hiperventiliraju - uredno se emitira i na HTV 4, pa si vi sad mislite!), a ja se osjećam kao da ću ići prvi put: u kakvu zapravo Srbiju i u kakav Beograd potkraj ovog ljeta dolazim; iz kakve zapravo Hrvatske i iz kakvog Splita polijećem?

Ako poletim jednako opušteno kao i prethodnih godina, hoću li u Resniku biti, zbog te uočljive opuštenosti, prepoznat kao nedovoljno domoljub? Ako doputujem jednako opušteno kao i prethodnih godina, hoću li na Surčinu biti, zbog te uočljive opuštenosti, prepoznat kao prevejani srbomrzac? Odakle i kamo ću ja uopće letjeti, iz tog rujanskog popodneva u septembarsko? I preko kakve Bosne i Hercegovine? Smijem li uopće biti opušten i dobre volje?  

Nismo se u međuvremenu promijenili nimalo, ni prijatelji u Beogradu, niti ja

Sasvim mi je mala razlika između osjećaja i pred-rasuđivanja danas i onda, u onom vlaku prema Šidu s početka. A nismo se u međuvremenu promijenili nimalo, ni prijatelji u Beogradu, niti ja. Mozgovi nam i dalje nisu nimalo uprljani tvrdokornim mrljama nacionalizma, ali politika nam ih - vjerojatno baš zato! - uporno nastoji ispirati. U Srbiji to rade tvrdi nacionalisti maskirani u nepokolebive neoliberale, a ovdje uvjereni neoliberali, maskirani u ustašku unučad i poočime Nacije. Bosnu ću i Hercegovinu, srećom, samo preletjeti, u oba smjera.

Razlika je, velim, sasvim mala, ali ono što je čini veliko je kao kuća: to je ta moja privatna šaka jada - znam s kim ću se i gdje u Beogradu naći, znam s kim ću se smijati, znam tko će i kako brinuti da mi bude ugodno kao svaki put. Moji ljudi. Razliku, u stanovitoj mjeri (ako to nije samo ‘što se babi snilo...’), podebljava i činjenica da putujem pun tjedan poslije parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, dakle u vrijeme kad bi, ako ništa drugo, trebala utihnuti barem ova prijetvorna predizborno-kampanjska retorika, ta šuplja grmljavina obeznačenih riječi što nad obje države tutnji i odzvanja - ej, ljudi! - još od prošle jeseni!