U tekstu s Deskarom Škrbićem koji je izašao netom nakon objavljivanja prijedloga proračuna još u studenome, objasnili smo da je došlo do značajnog porasta vjerojatnosti gubitka rejtinga. Vlada je napravila tri teško objašnjive stvari: Prvo je naglo podigla budžetirane državne investicije iznad plana koji je objavila u devetom mjesecu (u službenom dokumentu Smjernice ekonomske i fiskalne politike). Iz naglo probuđenog kejnezijanizma slijedio je puno veći deficit i brži tempo rasta duga od onoga koji je planiran u devetom mjesecu. Rezultat: vjerojatno kršenje Zakona o fiskalnoj odgovornosti. Vlada koja planira kršiti jedan od temeljnih propisa svoje zemlje? Previše i za dobronamjernog promatrača, a kamoli ne za hladnog procjenitelja kakav je Standard&Poor's. Dakle, nema ‘svjetske zavjere’: sami smo si propucali nogu.

Imajući na umu problematičan karakter proračuna, u tekstu objavljenom u ovoj rubrici 7.12. najavio sam da će hrvatsku sudbinu odrediti tri institucije s troslovnim kraticama: S&P, MMF i EDP (potonje je skraćeni naziv za EU proceduru koja se zove procedura pretjeranog deficita - engl. Excessive Deficit Procedure). Što zaključiti nakon što smo prošli trećinu puta koji obilježavaju tri troslovne kratice?

Nakon što je S&P napravio ono što se dobrim dijelom dalo predvidjeti, u javnosti se naglo aktualiziralo pitanje MMF-a. Kao da Hrvatska ima nekakvu slobodu izbora i kao da je sada presudno hoćemo li u veljači imati sporazum s MMF-om ili ne. Zašto to nije presudno? Naše ‘političke i ekonomske elite’, slučajno ili namjerno, propuštaju informirati javnost da je još od kraja studenog jasno kako Hrvatska od 1.7.2013. neće voditi samostalnu ekonomsku i fiskalnu politiku. S ovakvim deficitom i javnim dugom, 1.7.2013. automatski ulazimo u proceduru pretjeranog deficita prema kojoj svaki detalj ekonomske i fiskalne politike dogovaramo s Europskom komisijom. To nam nitko nije nametnuo. To smo pravilo sami prihvatili kada smo odlučili ući u EU. Trenutno je većina članica EU u tom mehanizmu, pa će se i Hrvatska od samoga početka članstva dobro uklopiti u opći europski ambijent. MMF je u toj priči od drugorazredne važnosti, iako nam se može dogoditi da aranžman s njime bude ‘toplo preporučen’ od strane EK i nekih moćnijih članica EU i prije ulaska ili neposredno nakon njega.

Što ako naši političari odluče da neće voziti po tuđem voznom redu? Imaju li oni uopće mogućnost odabira? U teoriji, ali kao što će se pokazati – samo u teoriji, postoje još dvije mogućnosti.

Crni scenarij

Prva je proglasiti moratorij na otplatu dugova. U tom slučaju dolazi do naglog skoka kamatnih stopa, dodatnog pada ekonomske aktivnosti i rasta nezaposlenosti. Kapital se povlači iz zemlje i nema tko financirati deficit. Iako neko vrijeme u tom slučaju ne treba vraćati dugove i kamate vlade i javnih poduzeća, pa se nekoliko mjeseci zadržava status quo, ogroman se teret svaljuje na leđa ionako već dovoljno uništenog privatnog sektora koji dalje propada, jer ostaje bez izvora financiranja, a novih investicija nema. Kada se sljedeći krug pada aktivnosti odrazi na manje porezne prihode, cijela se priča ponavlja i tako nastaje spirala propasti duž koje se ne može isključiti i bankarska kriza, ozbiljnija od one 90-ih.

Crnilo opisanog scenarija toliko je uvjerljivo da se zbog njega moratorij nikada ne izvodi bez kombinacije s uspostavom političke kontrole nad središnjom bankom koja počinje ‘tiskati novac’. Takvu je mogućnost nedavno najavio profesor Jakovčević kada je zahtijevao da vlada i HNB narede bankama da kreditiraju državu uz kamatu od 2% (pri tome nije govorio o moratoriju, dakle, ideja je samo promijeniti monetarnu politiku). Ideja se dalje razrađuje u Nedjeljnom Jutarnjem. Prema tom izvoru, Vujčić sam ima moć ‘spasiti Hrvatsku’.

Riječ je o nesuvislom pokušaju dezinformiranja hrvatske javnosti u kritičnom ekonomskom trenutku. No kako taj pokušaj dobro ilustrira našu drugu teoretsku mogućnost – instrumentalizaciju središnje banke, tom se tezom vrijedi detaljnije pozabaviti.

Autor JL-a polazi od teze da HNB već godinama pasivno promatra kako se gospodarstvo urušava, ali ništa nije poduzela da pomogne zaustaviti negativne procese: HNB je propisala, primjerice, obvezne bankovne rezerve od 13,5 posto što je navodno izravno utjecalo na pad BDP-a, a posredno i na pad kreditnog rejtinga.

Međutim, prava istina glasi da je HNB od početka krize vodila ekspanzivnu monetarnu politiku, spuštajući kamate na tržištu novca na minimalne razine i ostavljajući bankama milijarde kuna slobodnoga novca za odobravanje kredita. Banke najveći dio toga novca nisu iskoristile za plasmane gospodarstvu, jer nije bilo kvalitetne potražnje za investicijskim kreditima, a klijenti su ulazili u sve veće poteškoće. Stoga su se banke s razlogom bojale da ne izgube još i više novca svojih štediša. Višak novca je plasiran vladi, što je smatrano sigurnim plasmanom iako su deficiti stalno zjapili u ogromnim iznosima.

Međutim, glavni arhitekt prilagodljive monetarne politike – bivši guverner Željko Rohatinski, jednom je prilikom javno zažalio zbog njene povezanosti s izbjegavanjem aranžmana s MMF-om, odnosno odgodom fiskalne prilagodbe i strukturnih reformi. Shvatio je, vjerojatno, da je otvaranjem pipe iznad žednih državnih usta otklonio poticaj za fiskalnu prilagodbu i reforme. Između ostaloga zahvaljujući i susretljivosti HNB-a (u čijem su vrhu tada bili kao zamjenik današnji guverner Vujčić i kao viceguverner današnji zamjenik Martić), vlade Ive Sanadera i potom Jadranke Kosor nastavile su se ponašati prema istom fiskalnom obrascu koji se može sažeti u 2 x 2 riječi: deficit, deficit, dug, dug.

Što se tiče teze iz JL-a da je stopa obvezne rezerve od 13,5% utjecala na pad BDP-a, a posredno i na pad kreditnoga rejtinga, to je mogao napisati samo ekonomski analfabet. Naime, u godinama rasta BDP-a stopa rezerve je bila daleko veća, i nitko nikada nije uspio dokazati da bi stopa obvezne rezerve sama po sebi imala ikakve veze s BDP-om, pogotovo otkad je modernoga novca i bankarstva, a politika se vodi nizom instrumenata među kojima je obvezna rezerva tek jedna od poluga. Štoviše, nikada niti jedna agencija za kreditni rejting neformalno ili formalno u priopćenjima i izvještajima nije niti spomenula stopu obvezne rezerve kao objašnjenje za rejting (niti postoji ekonomska teorija ili empirijsko istraživanje koje bi objasnilo vezu između te stope i rejtinga). Agencije samo ponavljaju dvije stvari: proračun i strukturne reforme. U Agencije možemo sumnjati; one nisu cvijeće, ali ovaj put, na našu veliku žalost, imaju pravo. A HNB u priopćenjima ne spominju.

Prema tome, jedini je cilj spomenutog teksta iz JL-a stvoriti lažni dojam u javnosti o nekakvoj moći Vujčića odnosno HNB-a da promjenom jednog parametra ‘spasi Hrvatsku’ i pokrene ekonomski rast. Sve što treba je jedno poslijepodne na Trgu hrvatskih velikana (simbolična li naziva trga) dići ručice u zrak, i kao da nikakvih problema u ovoj zemlji nikada nije ni bilo. Zaista previše, i beskrajno naivno, na razini basne.

Basna s ključem

Pravi je cilj JL-a prebaciti teret priče o gubitku rejtinga s vlade na Vujčića. U tom je smislu tekst JL-a 100% ‘na liniji’ prve reakcije Ministra financija. On je bio više nego jasan: nećemo se zaduživati u inozemstvu, a 30-ak milijardi potrebnih kuna pronaći ćemo na domaćem tržištu uz pomoć HNB-a. Zaključak: Linić pokušava od Vujčića izvući ono što je Šuker početkom 2009. uspio dobiti od Rohatinskog, a što je doprinijelo odgodi reformi i fiskalne konsolidacije. Linić, a vjerojatno i šutljivi Milanović (premijer šuti, pa mu svašta možemo imputirati), moguće imaju tako nešto u planu, i to po logici ako prođe – prođe.

Zašto bi prebacivanje loptice u dvorište HNB-a bio plan vlade ako nas na kraju cijele priče čeka EDP/MMF? Prvi bi razlog mogao biti taj što je politički vremenski horizont vrlo kratak – od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. Vladu zanima kako će isplatiti plaće u javnom sektoru i mirovine u sljedećih par mjeseci, a sve drugo im se sada čini rješivo jednom kada se do toga dođe (Ima ona sjajna engleska ‘We'll cross that bridge when we come to it.’ Čini se da je ona političarima omiljena). Kako god bilo, 1.7.2013. je na političkim satovima svjetlosnim godinama daleko.

Drugi bi razlog mogao biti taj što je funkcija političara da štite interese onih koji su ih izabrali. Postoji velika iluzija da su političari reformatori. Povremeno se i takvi dogode, osobito u teškim vremenima. No, prosječan političar od krvi i mesa, osim što ima kratki vremenski horizont, prije svega želi biti ponovo izabran. Stoga elementarna politička kalkulacija pokazuje da u Hrvatskoj nemamo posla s reformatorima nego s prosječnim političarima koji, posve legitimno, brinu za svoju izbornu bazu od danas do sutra, u skladu s brzinom političkoga vremena koje teče puno brže od vremena ‘obična čovjeka’.

To je posve demokratski: Umirovljenici, korisnici različitih drugih oblika državnih naknada, državni službenici, namještenici i zaposlenici u javnim poduzećima daleko su brojniji među onima koji izlaze na izbore od poduzetnika i radnika koji su značajni neto uplatitelji poreza (i koji se kolokvijalno nazivaju ‘privatni sektor’). Prema tome, politička matematika i racionalni motivi jasno ukazuju na to da je maksimalna odgoda konsolidacije i reformi očekivano i racionalno političko ponašanje. Ribić i Mrsić dakle nisu toliko daleko jedan od drugoga kao što izgleda, a to se i vidi ako se trezveno promisli o činjenici da i Milanović i Linić i nadležni ministar gorljivo brane i radna mjesta i plaće među državnim službenicima i namještenicima i u cijelom javnom sektoru. Sindikati su se nevjerojatno preračunali, jer u tim ljudima nisu bili u stanju prepoznati svoje saveznike. Sada su neki mostovi ozbiljnije zaljuljani, a prave borbe pred svima njima tek predstoje.

Zaključno: prve reakcije ukazuju na to da se teret gubitka rejtinga sada pokušava preusmjeriti prema HNB-u. To bi mogla biti prva i ne previše promišljena reakcija, prema načelu ako prođe – prođe. Pravo pitanje glasi: hoće li HNB pristati na (truli) kompromis na tragu sporazuma Šuker-Rohatinski s početka 2009., ili će beskompromisnom politikom natjerati vladu da se vrati na stazu fiskalne konsolidacije (koju je na početku mandata sama zacrtala!) i započne ozbiljnije reforme.

HNB uistinu drži ključ u svojim rukama. Ovo je prvi veliki ispit guvernera Vujčića.