Povijest se nerijetko ponavlja, samo je pitanje u čiju korist. Aktualni američki predsjednički izbori svojom neizvjesnošću uvelike podsjećaju na izbore 2000. koji su ključno odredili ne samo politički smjer zemlje, nego i kasnije prilike u svijetu. I dok se do prve predsjedničke debate održane 3. listopada u Denveru činilo da će aktualni predsjednik SAD-a Barack Obama bez većih problema osvojiti drugi mandat u srazu s ne odveć uvjerljivim republikanskim kandidatom Mittom Romneyjem, njihovo je prvo javno sučeljavanje iz korijena promijenilo utrku. Republikanski je izazivač u ispitivanjima javnog mnijenja počeo prelaziti u vodstvo, a demokrati su počeli grozničavo osmišljavati nastavak kampanje koja bi na izborni dan trebala rezultirati novom pobjedom Baracka Obame.

U njezin posljednji tjedan obojica glavnih kandidata za čelno mjesto SAD-a ulaze manje-više izjednačeni pri čemu jedan dio anketa favorizira Obamu, a drugi Romneyja. No, američkog predsjednika birači ne biraju izravno, već to čine preko članova posebnoga izborničkog (elektorskog) tijela (eng. Electoral College) sastavljenog od predstavnika svake pojedine savezne države i Okruga Columbia tj. glavnog grada Washingtona. Ovo tijelo ima ukupno 538 članova sukladno broju članova Kongresa SAD-a, tj. 435 članova Predstavničkog doma i 100 članova Senata, dok preostala tri člana dolaze iz Okruga Columbia koji nije zastupljen u Kongresu. Svaka savezna država participira u kolegiju ovisno o broju svojih kongresnika i senatora. Nakon novoga desetogodišnjeg cenzusa koji će vrijediti do 2020. Kalifornija, primjerice, ima 55 izbornika, Teksas 38, New York i Florida po 29, a Illinois i Pennsylvania po 20 izbornika. Stanovništvom najmanje države poput Wyominga, Aljaske i Delawarea imaju po tri izbornika.

Pobjednik među biračima – gubitnik izbora

Osvoji li kandidat na razini svake države makar relativnu većinu glasova birača pripadaju mu svi izbornički glasovi te države (iznimka su jedino države Maine i Nebraska koje se dijele na posebne unutardržavne izborne okruge). Sukadno tomu, može se dogoditi da predsjednički kandidat koji na izborima u cijeloj zemlji dobije većinu glasova birača ne uspije osigurati i većinu glasova u izborničkom tijelu. To se posljednji put dogodilo 2000. na najkontroverznijim predsjedničkim izborima u povijesti SAD-a. Može li se isto zbiti i ove godine?

Može, pri čemu takva mogućnost s obzirom na trenutačni odnos snaga na nacionalnoj razini te na razinama odlučujućih saveznih država više nije samo matematička pretpostavka. Uostalom, malo je tko vjerovao da će predsjednički izbori 2000. završiti upravo na takav način. Na njima je nakon poprilično letargične kampanje u kojoj je u anketama stalno u blagom vodstvu bio tadašnji guverner Teksasa, republikanac George W. Bush većinu glasova birača osvojio potpredsjednik SAD-a, demokrat Al Gore. Gore je dobio 543 tisuća glasova više od Busha, ali se sve pretvorilo u izborni triler nakon što se odužilo prebrojavanje glasova na Floridi čijih je 25 izborničkih tj. elektorskih glasova bilo ključno za pobjedu. Izborni je postupak u konačnici odlučen tek na Vrhovnom sudu, prebrojavanje je spornih glasova na Floridi prekinuto te je predsjednikom SAD-a postao George W. Bush. S 25 floridskih izborničkih glasova došao je do 271 glasa, odnosno do apsolutne većine u izborničkom tijelu koje od 1964. ima 538 članova. Alu Goreu pripala su 266 glasa (jedna je izbornica odbila glasovati za njega) uz činjenicu da mu ni čak više od pola milijuna glasova birača nije bilo dovoljno za pobjedu na predsjedničkim izborima. Tako četvrti put u američkoj povijesti pobjednik među biračima nije bio i pobjednik na samim izborima.

Borba za države-klatna

Hoće li se u utorak 6. studenoga 2012. kada se održavaju ovogodišnji američki predsjednički izbori, isto dogoditi i peti put? Hipotetski se može dogoditi da aktualni predsjednik Barack Obama osvoji većinu glasova u izborničkom kolegiju, a da pritom ne dobije i većinu glasova birača. Isto vrijedi i za Mitta Romneyja. Što se tiče Baracka Obame on je, unatoč promjeni trenda u ispitivanjima javnog mnijenja u Romneyjevu korist, ipak zadržao pretpostavljenu relativnu većinu glasova u izborničkom kolegiju. Recentne ankete pokazuju da od 538 glasova u ovom tijelu Obama može računati na njih 237 (uglavnom na sjeveroistoku i krajnjem zapadu zemlje), a Romney na 206 glasova (uglavnom u središnjim i južnim državama). To znači da se prava bitka vodi za preostalih 95 glasova u tzv. državama-bojištima tj. državama-klatnima (eng. toss-up states ili swing states). Uz moguća iznenađenja to su na ovim izborima Colorado s 9 izborničkih glasova, Florida s 29, Iowa sa 6, New Hampshire s 4, Nevada sa 6, Ohio s 18, Virginia s 13 te Wisconsin s 10 glasova u izborničkom tijelu. Zanimljivo je da je u svima njima na izborima 2008. pobijedio Barack Obama, ali je naklonost birača u tim državama prema njemu u međuvremenu postala upitna. Baš kao što već mjesec dana postaje upitna i većinska podrška Obami na razini cijelog SAD-a. Stoga ne bi čudilo da sadašnji američki predsjednik dobije većinu glasova u izborničkom tijelu, a ne dobije na razini birača u cijeloj zemlji.

To se može dogoditi ako od navedenih država-bojišta Obama pobijedi u npr. Ohiju, Wisconsinu i Iowi, a u ostalima izgubi. Scenarij nije nemoguć, ali bi ga svi najradije izbjegli. Na ovim izborima obojica glavnih kandidata najviše energije ulažu u Ohio i Wisconsin pri čemu je Ohio, uz pretpostavku da će na Floridi trijumfirati Romney, važan zbog svojih 18 glasova, a Wisconsin jer je rodna država republikanskoga potpredsjedničkog kandidata Paula Ryana. Još uže, izbori se glede ishoda mogu svesti na samo stotinjak okruga u spomenutim državama s otprilike šest milijuna birača jer se upravo u tim okruzima trenutačno „lome koplja“ glede tijesne podrške Baracku Obami, odnosno Mittu Romneyju. Ovakva se izborna pravila mogu činiti krajnje nepravednima, ali je u njihovom temelju američko načelo federalizma koje u prvi plan stavlja savezne države. Naime, kada bi na kraju rezultat bio izjednačen tj. 269:269, novog bi predsjednika izabrao Predstavnički dom u kojem bi u tom slučaju svaka država imala jedan glas. To znači da bi pobijedio Mitt Romney jer većina država ima republikansku većinu među kongresnicima. S druge strane potpredsjednika bi izabrao Senat u kojem pak svaki senator ima jedan glas, a kako su većina njih demokrati drugi čovjek SAD-a ostao bi Joe Biden. U Americi stoga ništa nije nemoguće. Ni da joj čelni ljudi zajedno budu Mitt Romney i Joe Biden, niti da Barack Obama pobijedi na način na koji je 2000. pobijedio George W. Bush.