'Glazba Taylor Swift je razočaravajuća. Koja je pjesma njezina 'Billie Jean'? 'Shake It Off'? Slušao sam je prije neki dan, i baš i nije 'Billie Jean', zar ne?

Konačno se netko i to usudio izgovoriti. I to ne bilo tko, nego Neil Tennant, slavnija polovica Pet Shop Boys, vjerojatno najvećeg synth pop dvojca svih vremena, bivši glazbeni novinar i općenito lik koji zna što je hit jer ih je naštancao na tone. Očekivano, swiftieji su poludjeli i već danima ga po internetu progone kao grešnu dušu, ali potpuno promašuju bit kritike. Tennant, naime, nije htio kritizirati Taylor Swift pojedinačno, već se osvrnuo na promjenu načina konzumiranja pop glazbe.

Pokušajte se, uostalom, sjetiti koji je to bio posljednji globalni hit koji su baš svi znali, od djece u igraoni do tete u pekari. Prema mom pamćenju, bilo je to prije desetak godina, kad je s čak dvije pjesme sveti gral uspio zgrabiti Pharrell. Daft Punkova 'Get Lucky', kojoj je posudio vokal, a legendarni Nile Rodgers zarazni funky aranžman, imala je sve elemente hita po starim pravilima: plesni ritam-rif-strofa-bridge-više puta ponovljeni refren. Sve to imala je i 'Happy', i još k tome uličnu plesnu masovku, kojom je tad prvi put normalizirano da se vatrogasci, liječnici, učitelji i mažoretkinje blamiraju kad god društvo traži neki mobilizacijski faktor – vidi pod Baby Lasagna kao najnoviji primjer.

A onda? Bit će da je za sve kriva Billie Eilish jer je s 'Bad Guy' totalno razbila paradigmu pitke, pamtljive pop pjesme i prebacila je u medicinsku domenu ASMR sinestezije. Nakon nje su i superzvijezde poput Beyonce krenule prtljati po dubokim basovima i plitkim ritmovima, mlade nade poput Lorde iz drugog plana uskočile u cipele megazvijezda, a (po brojkama) najveći hit prošlog desetljeća izbacio je kostimirani tamnoputi kauboj.

U nastavku ćemo pokušati proanalizirati kamo i zašto je nestao klasični pop hit za koji ste nekad, čim biste ga čuli, znali da ćete uz njega skakati, plesati, urlati i plakati do kraja života.

Raspad sistema TV zabave i jeftine glazbe

Nekad je to bilo puno jednostavnije: u Britaniji nisi bio nitko i ništa dok nisi završio na Top of the Pops, a onda si odjednom bio – sve. Kod nas takve emisije zapravo nije bilo od Jugoslavije i 'Hita meseca', u Hrvatskoj eventualno 'Sedme noći'. S druge strane, glazba se prodavala po tako popularnim cijenama da bismo nerijetko imali jednu, čak i više, ploča i/ili kazeta Novih fosila, Olivera ili Abbe u kućanstvu, a kupovali bismo ih bez razmišljanja, samo na ime i raniju slavu izvođača. Ubrzo bi se spotovi naših pop šampiona zavrtjeli na televiziji i tako bismo dobili potvrdu svog dobrog izbora. Ipak, ovaj sustav spojenih posuda raspao se otprilike kad i bivša država, tj. željezna zavjesa, a domaće TV top liste danas gotovo da i ne postoje.

Radio - taksi - autobus

Televizija je možda bila glavni kanal preko kojeg je glazba ulazila u kuću, no izvori pomoću i preko kojih bismo joj stvarno posvećivali pažnju, tj. kad bi ona od pozadinskog zvuka postajala smislen niz moždanih podražaja, bili su radio i s njim povezani izvori mobiliteta. Formatirani radio se danas, nažalost, toliko pogrešno komercijalizirao da su za njega čak i aktualni strani hitovi previše ezoterični. Ovo vrijedi i za televiziju jer u bezbrojnim talent showovima reciklira izlizane evergrine, rijetko kad novije od početka tisućljeća. Ljudi na radiju, bilo u autu, bilo na poslu, i dalje najviše traže poznato, u taksiju nešto što ih ne uznemiruje, a u autobusu, khm, Radio Banovinu.

Plastificiranje popa i kidanje ulijevo

Glazbe, kao i bilo koje druge vrste sadržaja, dostupno je više nego ikad. To znači da je više nego ikad i glazbe koja je slična poput jaja jajetu, svih tih calvina harrisa i pit bullova featuring netko, koji se svako malo oglašavaju s pjesmama kakve ste čuli već sto puta. Nije ni čudo što zvijezde čiji se albumi i turneje po današnjim standardima smatraju popkulturnim događajima – najčešće se tu spominju Taylor Swift, Billie Eilish i Beyonce – kidaju ulijevo. Uzimaju autore iz indie rock bendova, producente iz opskurnih elektroničkih kolektiva, zatvaraju po četrdeset tekstopisaca u zemunicu dok ne izađu iz nje s nečim novim i nečuvenim, a dovoljno uvjerljivim da opravdaju veliko ime koje ih izvodi. Rezultati su često takvi da se ne treba ni čuditi što teško da možete pronaći hitčinu na aktualnim albumima spomenutih superzvijezda. Dobri za glazbu, loši za raju.

Balkan je opet endem

Sve gornje jednadžbe napisane su po pravilima starog vremena, globalne glazbene industrije, izdavača, menadžera, producenata, promotora i ostalih utaborenih rola. No ništa od toga ne objašnjava zašto balkanskim ljestvicama, umjesto stranih superzvijezda, dominiraju cajke i katkad nasilni (t)reperi čiju glazbu najmasovnija skupina konzumenata – klinci – vrte na all you can eat streaming servisima ili YouTubeu s nepodnošljivim besplatnim reklamama. Uz nedostatak kućnog odgoja te jeftine i široko dostupne droge, presudnim se čini faktor zabranjenog voća, alternativne stvarnosti u kojoj se mladi uz zvuke turbocajki i nešto filtara na fotoaplikacijama pretvaraju u wannabe klonove Nuccija i Tee Tairović. Pritom, u okruženju vrhunske audio i videoprodukcije, domaći parnjaci ne zvuče ništa lošije od Bad Bunnyja ili Ariane Grande, a klinci znaju njihove bangere bolje od stranih hitova. Objasni ti to nama, Neile Tennante.