Ništa nas ne smije iznenaditi ili, skraćeno, NNI. Tako su se zvale vježbe u organizaciji Saveza pionira SFRJ, a ja ih, čini se, baš nisam svladala. Bila sam i ostala loš pionir, bez obzira na to što me i ova država redovito i nesebično uvježbava u vještini NNI. Taman kad pomislim 'e, pa sad me zaista više ništa ne može iznenaditi', nešto iskoči s monitora ili TV ekrana.

Za recentno stanje šoka pobrinulo se Udruženje samostalnih ugostitelja grada Zagreba i njihovi zaključci s foruma održanog 8. studenoga. Ruku na srce, predviđene teme su bile više nego aktualne i važne: porezno rasterećenje, nedostatak stručnih kadrova i nužne promjene obrazovnog sustava, ali jedan od zaključaka proizašlih s tog skupa sve je samo ne u skladu s idejama poduzetništva, slobodnog tržišta i, napokon, sa zdravom pameću.

Ugostiteljima je sinula samo naizgled sjajna i inovativna misao. Oni bi, kako su to već kroz povijest pokušavali mnogi cehovi, svoje prihode osigurali zabranama: prognali bi pravilnicima i zakonima hlađenje pića i prodaju pečenih piceka u trgovinama.

Zaostali u limbu zabrana  

Ne znam kako je toliko nadnaravna, stupidna i sramotna ideja mogla pasti na pamet bilo kome, a ne ljudima koji se nazivaju poduzetnicima. Ako su im bočice vode iz škrinja u kioscima ili dućanima konkurencija i ako im je zbog pečenog carskog mesa ugrožena gastronomska ponuda, neka odmah stave lokote na brave i počnu se baviti nekim manje kreativnim zanimanjima.

Ne znam kako vi, ali ja u kafiće ne odlazim zato što sam žedna ili zato što oko mene nema kave iz automata. U njih svraćam zbog socijalnih rituala poput druženja s prijateljima, kave na pauzi ili poslije šopinga. Ne odlazim ni u restoran jesti zato što je u Konzumu nestalo pečenih pilećih krilaca, već zato što želim sjesti i uživati u hrani i ugođaju.

Ali kad moram biti banalna, nabrojano ne mogu u svakoj prigodi kad mi organizam alarmira žeđ ili glad: kad sam u žurbi između dvije obaveze, kad kasnim na vlak, kad me doma čekaju gladna djeca. Tad mi je važna ta bočica hladne vode ili soka, da ne dehidriram na 40 stupnjeva, to pile koje nejač raščupa još s vrata ili nekoliko limenki hladnog piva, za ekipu koja je svoj dolazak nehajno najavila za oko pola sata.

Glupo mi je što vam sve ovo objašnjavam, osobito zato što znam da ovakav morbidan prijedlog u nekoj normalnoj državi ne bi došao u javnost, pa čak ni kao prvoaprilska šala. Ali mi nismo normalna država. Pogotovu ne normalna država s tržišnom ekonomijom, niti ćemo to u dogledno vrijeme biti, jer kod nas se, izgleda, i poduzetnici bore protiv kapitalizma. Kakav crni slobodan protok ljudi, robe i kapitala. Mi smo kao društvo u ekonomskom smislu još uvijek mlađi pioniri, djeca kojoj treba čvrsta struktura, jaka ruka. Zaostali u limbu kazni i zabrana. 

Staro oružje: Monopol, zabrane 

Zamislite da je slastičarima pala na pamet ovakva ideja, pa da zatraže zabranu prodaje sladoleda u trgovinama i kafićima. Krojačima prodaju košulja u trgovinama. Prevoditeljima zabranu Googlea, a knjižarima prodaju knjiga na kioscima, u pošti ili ispred pulta sa salamama. Gdje bi bio kraj zabranama?

Trebaju li osnovci, kad ih na uzavrelom nogostupu zatekne žeđ, po vodu ili ledeni čaj ulaziti u kafiće i pijuckati ih tamo dok ih ova ne mine? Da ne filozofiram, valjda ugostitelji misle da im je voda dobra i mlaka.

Porazna je činjenica koliko je ljudi uvjereno u to da je put do prosperiteta temeljen na zaštiti i uplitanju Velikog Brata, monopolu i zabranama, a ne na trudu, inovativnosti i kvalitetnim ponudama.

U inače osrednjem SF filmu 'Osjetila ljubavi' (Perfect sense, 2011.) nalaze se sve upute zabrinutim vlasnicima restorana, pa im predlažem da odvoje sat i pol. Kad se dogodi epidemija nepoznate bolesti u čijoj prvoj fazi ljude obuzima ekstreman osjećaj tuge i potom gube osjet mirisa, glavni muški lik (kuhar) i vlasnik restorana u kojem je ovaj zaposlen padaju u očaj. Nešto poput naših ugostitelja zbog hladne Cole i pileta na ražnju u susjednim Plodinama. No oni su zabrinuti zbog stvarnog problema: hrana bez mirisa gubi na svojoj draži. Zato se trude popraviti ponudu i intenzivirati začinima, igrom vrućeg i hladnog. Kad u sljedećoj fazi epidemije ljudi izgube osjet okusa, naoružaju se bojama, oblicima i strukturama. Daju jelu zvuk, obroci hrskaju, pucketaju u ustima, pa ljudi i dalje dolaze u restoran, dobiti malo odmaka od svakodnevnih briga uz tanjur užitka i iznenađenja. Kad i ogluše, sve kuharske karte su pale na izgled. Pred gostima je galerija reljefa, oblika i skulptura. Vatromet boja. Jer kad budu i oslijepili, ljudima ne treba hrana. Preostaje im samo bliska osoba s kojom će sačekati nadolazeću smrt.

Kvaliteta, usluga, atmosfera  

Ako naši djetinjasti ugostitelji (ispričavam se onima koji s ovim prijedlogom nemaju veze) žele goste, a ne mogu ih privući cijenom, neka to čine na način zbog kojeg i postoje: kvalitetom, uslugom i atmosferom.

Umjesto da državu imaju što dalje od sebe (s nametima, normama i propisima), ugostitelji zazivaju njezino nebesko uplitanje. Neka odrastu, prestanu kmečati i fokusiraju se na zahtjeve koji su racionalni i nužni.

I neka nas ne šokiraju ovakvim glupostima, kao da nam nije dosta stvarnih muka i problema.