Spopala me neki dan – a taman je okretalo na jugo - u prolazu jedna mrvu starija sugrađanka, znamo se gospođa i ja površno već ohoho godina, pa damski raspalila drvljem i kamenjem po meni. Te koji je nama svima đava, te da šta to pišemo, te da zna ona za koga ja radin i da san glasa za Puljka i da…

- Asti sve! Pa vi znate i di radin i di se krećen, a i okriće na jugo. Bit će ste vi nečija mater, a? – pokušao sam preusmjeriti priču u značenjsko polje dosjetaka te pošalica, ali nije pomoglo. Dapače, žena se još više ražestila, po prvi mi se put obratila u jednini:

- A jel ti znaš, ma đavla ti znaš purgerskoga, Kaletu od Tome Bebića, ono „cvića samo u pitare, tiramoli vežu skale, a murtile i lancuni lipo rese moju kalu“? Ka da ništa drugo na svitu ne postoji, vi se namečili zabranjivat tiramole! Od sve šporkice uvatili se čiste robe!

Trebalo nam je još razmijeniti nekoliko rečenica dok nisam shvatio da je gospođa pročitala tekst kolege Damira Petranovića o tome kako je u javno savjetovanje pušten splitski Nacrt prijedloga odluke o komunalnom redu. Razišli smo se naposlijetku kao skoro pa istomišljenici, barem glede tiramola, ali o tom malo potom. Za svaki slučaj, pogledao sam poslije na mrežnim stranicama Grada Splita taj nacrt prijedloga i nakon pola sata zaključio kako moja sugovornica ne samo da ga nije proučila, nego je i (prema novoj navadi hrvatskog naroda, a i ne samo njega) od Damirova teksta vjerojatno proštila samo naslov. Jer u članku 10, stavak 15. spomenutog Nacrta taksativno se nabrajaju ulice u takozvanoj „Zoni A“ preko kojih, koliko me pamćenje služi (u tu zonu posljednjih godina sve rjeđe zalazim, budući da patim od progresivne fobije, u psihijatriji poznate pod imenom Guschwen-Krüser-Steckatterov sindrom) tiramoli manje-više nikad u novije doba nisu ni bili razvlačeni. Drugim riječima – preostalim Mohikancima i Mohikankama koji još nisu iselili iz Zone A i dalje je dopušteno sušiti opranu robu ponad kaleta na onim povuci-potegni konopima i koloturima, nitko im ne zabranjuje.

Svojedobno sam, kad se u javnosti prvi put krenula spominjati takva zabrana (ali općenito, bez ovako detaljno pobrojanih lokacija) negdje napisao kako ćemo za koju godinu, kad se odsele i posljednji starosjedioci Geta i kad se turisti zapitaju gdje je nestao sav onaj oprani veš koji se tako simpatično i mediteranski živahno ljuljuška na mediteranskom suncu, morati nad kaletama razvući lažne tiramole i o njih pokačiti lažno rublje od najlona, da bismo nekako opravdali onaj slogan „Mediteran kakav je nekad bio“. Jer kaleta bez tiramola zanimljiva je koliko i tiramisu bez kreme.

A što se ostatka Nacrta prijedloga odluke itd tiče, heh, moram u malu digresiju da opravdam svoju ključnu zamjerku kao, pretpostavljam, jedan od najpicajzlastijih prinosa javnom savjetovanju. Dakle, prije petnaestak godina, dok sam još bio zaposlen u Slobodnoj Dalmaciji, mudro mi je vodstvo – unatoč dokazanoj činjenici da ne znam ništa drugo osim pisati – uvalilo radno mjesto koje se, po tadašnjem novohrvatskom, zvalo „control editor“. Posao mi se sastojao u traganju za grafičkim i smisaonim greškama u tuđim naslovima i potpisima pod fotografije, nakon lekture. Praznog je hoda povremeno bilo poprilično, pa sam se u trenucima opuštanja znao posvetiti i tekstovima ispod tih naslova, blaga božjega se tu dalo naći… Iz znanosti nedokučivih razloga, ta mi je opsesijica ostala do danas, pa kojekakve greškice (osim vlastitih, normalno) uočavam brže i češće od većine čitateljstva. Stoga poštovane autore Nacrta moram upozoriti na nekoliko usput zamijećenih detalja toponimske naravi: ulice u Zoni A ne zovu se Tuetina, Hrvojeveva i majstora Julija, nego Teutina, Hrvojeva i majstora Jurja, khm, hvala na pažnji. Tu je i pregršt nepotrebno skraćenih infinitiva, ali njih u uglednom društvu Tuete, Hrvojeva i Julija ne bi bilo prilično nabrajati.

Nacrt je inače, naravno, prenormiran, u nekim detaljima i hipernormiran, ali to mu po mome mišljenju nije nikakva mana. Dapače, taktički je mudro izići s gomilom restriktivnih prijedloga, pa i ponekim na rubu pameti, jer se time otvara manevarski prostor za naknadno pokazivanje vlastite popustljivosti, susretljivosti i uopće koncilijantnosti. I, u konačnici, za postizanje ključnih ciljeva. A oni se, vjerujem prema pročitanom Nacrtu, svode na dovođenje grada u red. Splitu reda nasušno treba, više nego ičeg drugog. Ne u nekom rigidnom „Ordnung und Disziplin“ smislu - daleko bilo, neka nama naše šarmantne razbarušenosti i šarenila - nego radi uređivanja banalnih elemenata svakodnevice, i za nas same i za te nesretne turiste zahvaljujući kojima smo počeli preživljavati.

Nalaženje kompromisa u pregovaranju i beskompromisnost u provođenju tako dogovorenog, to mi se čini jedinim suvislim receptom za grad koji je predugo uzmicao pred terorom kojekakvih samovolja, i bahato individualnih i ortački umreženih.