Kroz gustu žabokrečinu domaćih i inozemnih vijesti o bazdećoj svakodnevici, do vas je vjerojatno ipak nekako doprla i ona o dvjema djevojkama (starija ima 21, druga je godinu mlađa) koje su prije tjedan dana paradajz-juhom iz konzerve zalile Van Goghove „Suncokrete“, odnosno onaj primjerak koji je (od pet izloženih majstorovih verzija istog motiva) ovješen u londonskoj Nacionalnoj galeriji.

One su članice nekakve eko-aktivističke humanitarne udruge koja se jako, ali baš jako, pod sloganom „Just Stop the Oil“, zalaže za što brži prestanak korištenja fosilnih goriva, ponajprije naftnih derivata. Jer, kažu (nagađam prema onome što sam našao u medijima), čim stanemo s time, pošast gladi i siromaštva učas će ovaj svijet učiniti harmoničnom zajednicom sitih, situiranih i nasmiješenih ljudi, zadovoljnih stabilnom klimom.

Što ih je nagnalo da nasrnu baš na nesretnog Vincenta, na njegovu sliku cvjetova biljke uljarice, k tome i u tehnici ulja na platnu („oil on canvas“, reklo bi se na engleskom) i pritom viču „Just stop oil!“ – to možda već zna psihijatar policijske stanice u koju ih je odmah sprovelo, ali meni i dalje ostaje zagonetkom. Kao i razlog zašto su sliku zalile konzerviranom juhom tvrke Heinz, umjesto da se potrude pronaći Campbellovu, pa da cijeli performans ima barem nekakve, bilo kakve veze i s likovnom umjetnošću, kad se već dogodio u galeriji. Možda uslijed mladosti još nisu dospjele čuti za Warhola, ali im je sigurno odnekud znano da je netko poznat jednom negdje rekao kako stiže vrijeme u kojem će svatko doživjeti svojih pet minuta slave. Pa dobro, neka im ih, dobile su pažnju barem polovice svijeta. I gotovo unisonu WTF reakciju sviju. I baš ništa osim toga, osim presuda.

Za to vrijeme na istom otoku, osim što pada vlada, vodi se i dosta žučna javna diskusija o jednoj još neprikazanoj TV-emisiji. Channel 4 najavio je za 24. listopada emisiju pod naslovom „Jimmy Carr uništava umjetnost“. Taj je Jimmy najpoznatiji kao standup komičar (bio je prije nekoliko godina i kod nas, uskoro opet gostuje u Lisinskom, ko mu brani?) i to iz onog niskog ogranka koji njeguje najdegutantniju vrstu, hm, humora, ono što se na engleskom zove „toilet humour“.

Njeguje, jasno, i odgovarajuću publiku, onu kojoj skroz pašu vicevi i dosjetke o silovanju, pedofiliji ili Romima pobijenim u nacističkim logorima. E, taj i takav Jimmy trebao bi preksutra pred živom publikom, uz izravni TV-prijenos, debatirati o tome možemo li, i u kojoj mjeri, umjetničko djelo ili cijeli opus odvojiti od autorova moralno upitnoga privatnog života i karaktera. Channel 4 je u tu svrhu, tvrde, otkupio originalne rukotvorine Pabla Picassa, Rolfa Harrisa, Erica Gilla i, paz vamo, Adolfa Hitlera. Njihovi će radovi, ovisno o glasovima publike u studiju – Carrove publike, dakle – biti ili ne biti uništeni na licu mjesta.

O Hitleru vam doista ne moram ništa pisati, pa ni o njegovim mladenačkim slikarskim pokušajčićima. Rolf Harris je i dalje naš suvremenik, općepriznati slikar, glazbenik, edukator i zabavljač koji je 2014. u 84. godini života osuđen na pet godina zatvora zbog 12 prijavljenih slučajeva seksualnog zlostavljanja. Odslužio je tri, pušten je, eno ga danas negdje u rodnoj Australiji, mirno provodi 93. godinu života.

Erica Gilla (umro je još 1940.) mnogi smatraju možda i najvećim britanskim skulptorom 20. stoljeća, ali ni oni ne mogu zanijekati da je đubre serijski silovalo dvije svoje kćeri.

Što u tako odurnom društvu radi Pablo Picasso, kojemu se kao najveći krimen može pripisati to da je bio temeljito nevjeran svakoj ženi kojoj se bio zakleo na vjernost? Ništa, samo glumi gljivu i daje alibi scenaristima, producentima, Carru i cijelom Channelu 4, u stilu: „hajde, Pablito ipak nije bio toliki gad, njegov rad nećemo uništiti, je li tako, dobri ljudi?“. Ti dobri ljudi, Carrova vjerna publika (teško je i pomisliti da će većinu u gledalištu činiti potkovani kunsthistoričari, sociolozi i etičari) zacijelo će poštedjeti i Harrisa – jer, eto, ipak je odgulio tri od pet godina dosuđenog zatvora – a ceh će platiti Gill i Hitler, kojemu mjesta među umjetnicima i u industriji zabave ima, evo, samo u glavama glavešina Channela 4.

Po svemu sudeći, gledanost toga kanala nije baš u naročito uzlaznoj putanji, pa je mudro rukovodstvo dalo zadatak kućnim kreativcima da pod hitno smisle nešto šokantno a zabavno, zanimljivo masama a opet, je li, da bude i nekako kulturno, onako, baš kulturno. I intrigantno, to obavezno, tako da se prašina digne već i prije emitiranja. I bî tako. Tko u ponedjeljak navečer ne prebaci na Channel 4 – magarac. Jer, obećali su, Hitlerova će mazarija (naravno, samo ako publika izglasa tako) biti smjesta poderana, a ostala bi djela mogla biti spaljena bacačem plamena nasred studija. Pa 'ko to ne bi vol'o pogledati, recite i sami?

„Kultura“ ispraznog smijeha i zaborava, efemernih atrakcija i jeftine banalnosti kapilarno se širi zapadnom hemisferom već više od desetljeća i pol, dobrim dijelom potaknuta i sve više gušećim terorom političke korektnosti. Površnost je općeprihvaćena vrlina, neznanje je moć, pojave s titulom „komunikacijski stručnjak“ vrhunaravni su autoriteti, a broj klikova, lajkova i šerova, uz rejtinge TV-programa ključne su mjerne jedinice novog doba. Živimo u posljednjoj fazi predapokaliptične dekadencije, nove „lude dvadesete“ tek su započele, a kako će završiti – tko preživi, pričat će. I malo tko će vjerovati da su mu preci bili ovoliko plitkih nabora po sivoj kori.

PS: Prošli put o Rogeru Watersu, danas ovo, nemojte mi previše zamjeriti to što mi se u zadnje vrijeme nekako ne da čeprkati po kužnom nerazvrstanom otpadu domaće i regionalne društveno-političke scene. Dugo već, baš jako dugo, nisam bio na godišnjem odmoru, pa mi ovo kratkotrajno odmicanje od lokalne nepodnošljive lakoće blebetanja i laprdanja dođe kao neka, hm, kompenzacija zamjene naknade za kompenzaciju.