Mnoge sam bendove volio, neke baš i jako, kroz zadnjih skoro pola stoljeća, ali samo sam jedan zbilja obožavao. Nisam bogzna koliko ni znao o muzici kad mi je u ruke dospio album „The Dark Side of the Moon“, a ostalo je (uglavnom privatna) povijest; poput svake povijesti – puna oduševljenja i razočaranja, nade i zbunjenosti, veselja i sjetne nostalgije za boljim starim vremenima. Trebalo mi je nešto godina da očaranost Davidom Gilmourom, koji mi je imponirao i pojavom, i blago našmirglanim vokalom i jedinstvenim zvukom svih svojih fendera, prepoznatljivim među tisućama tuđih, odvojim od činjenice da je Roger Waters ipak glavni, i kao autor i kao majstor koji je uspio ne samo izvući grupu iz psihodeličnih beretovskih glavinjanja, nego je i dovesti do vrhunaca kreativnosti i globalne popularnosti.

Okej, mogao sam se nositi s tom neosporivom spoznajom, ali mi je Gilmour i dalje ostao nešto bliži srcu.

Prolazila su tako desetljeća, bend se odvojio od Watersovih ego-tripova, umro je klavijaturist Rick Wright i svašta se još isponadogađalo, a onda je Putin odlučio napasti Ukrajinu, pa su se Gilmour i Mason odlučili svrstati uz Ukrajince, a Waters uz Putina, kao da im ranija razmimoilaženja i povlačenja po sudovima nisu bila dovoljna.

Prvo su Gilmour i Mason (koji još imaju pravo korištenja imena „Pink Floyd“) poslije 28 godina stanke ušli u studio i snimili, uz malu pomoć dvojice manje poznatih prijatelja, obradu sto godina stare ukrajinske domoljubne pjesme „Rasti, crvena kalino“ (kalina je, mislim, ribiz) i to kao pratnja ukrajinskom pjevaču Andriju Hlivnjuku iz grupe „BoomBox“. U ovoj izvedbi pjesma se zove „Hey, Hey Rise Up“ i, da nije standardne Gilmourove solirke od cirka minutu i pol, u glazbenom smislu jedva da bi bila vrijedna spomena. Ipak, za njezin nastanak postoje dva sasvim logična razloga: prvo, jedna od Gilmourovih kćeri udata je za Ukrajinca, i drugi, još logičniji – koji bi to roker uopće mogao stati na Putinovu stranu?

Koji? Pa eto, na primjer, Roger Waters. Ukratko, da sad ne prepisujem i kopipejstam previše, živahni je starčić svu krivnju za krvavu rusku agresiju svalio na – Ukrajince. Na njihove korumpirane ekstremne nacionaliste koji su samo čekali priliku da izazovu napad na svoju zemlju. Pritom je i Bidena i NATO nazvao ratnim zločincima, zato što oružjem i drugim potrepštinama pomažu Ukrajini da se obrani od napada. Osim u intervjuu za CNN, takve je stavove iznio i u otvorenom pismu Oleni Zelenskoj, supruzi ukrajinskog predsjednika, tražeći od nje da nagovori muža na pregovore i kompromise. Prevedeno na ukrajinski, otprilike: „objasnite mužu kako je daleko bolje da istokom Ukrajine vladaju korumpirani ekstremni nacionalisti iz Rusije, nego ovi vaši korumpirani ekstremni nacionalisti, pa da prestane ovaj užasni rat na koji ste se dali nagovoriti od Bidena i NATO-a“.

Umjetnik koji nikad nije krio svoje ljevičarstvo i ateizam (kao ni Gilmour, uostalom) iz čista se mira svrstao na stranu lika kojemu bi, umjesto u našim životima, znatno prikladnije mjesto bilo u Watersovom „Fletcher Memorial“ luksuznom rezervatu za senilne tirane i neizlječive zavojevače, izmaštanom i opjevanom na albumu „The Final Cut“… Kako to, kako to? Što se to moralo dogoditi u glavi dojučerašnjeg antiiperijalista i ljevičarskoga kozmopolita da se preko noći pretvori u rokersku inačicu tamne strane Petera Handkea? Nemam pojma, baš kao što ne znam ni kako su na njegove eskapade reagirali u Ukrajini (vjerojatno nikako, imaju tamo sad važnijeg posla) ali znam da su skroz pobjesnili – Poljaci. Njihov je bijes toliki da je gradsko vijeće Krakova najavilo kako će mu dodijeliti status „persona non grata“ (zvuči poznato?) u njihovu gradu. Na to je smjesta reagirao Watersov menadžer, bez riječi obrazloženja otkazavši dva krakovska koncerta najavljena za travanj, u sklopu turneje „This Is Not a Drill“. A zatim je, pretpostavljam, pozvao Watersa u svoj ured.

- Uđi, staro momče, izvoli cigaru – rekao mu je, pa nastavio nakon dramske pauze, gledajući kroz prozor. – Rogere, Roćko, ovaj si put otišao predaleko. Pjesnički rečeno, usro si učkur. Ako se za Poljacima povede i netko drugi, a neki sigurno hoće, ode turneja dovraga, cijeli će se svijet rastrubiti, a mi ćemo izgubiti pun vlak love. Moraš to nekako pod hitno zagladiti, inače…

Nekoliko dana kasnije Waters je objavio otvoreno pismo Putinu (a zapravo Poljacima), toliko ljigavo da mi se gadi i prepisivati neke od ključnih rečenica. Ipak, evo dviju najznakovitijih:

„Kad biste istupili i rekli: ‘Ruska Federacija nema daljnjih teritorijalnih interesa, osim sigurnosti ruskoga govornoga stanovništva Krima, Donjecka i Luhanska‘, to bi također pomoglo. Kažem ovo jer poznajem neke ljude koji misle da želite pregaziti cijelu Europu, počevši od Poljske i ostalih baltičkih država. Ako to učinite, jebite se! (…) Dakle, molim vas, gospodine Putin, udovoljite mi i zajamčite nam da se to neće dogoditi“.

Wow, koja mirotočivost, koja hrabrost i drskost, a? Rogere, rode rođeni, pa zar stvarno misliš da baš nitko ne vidi koliko je licemjerja u toj umivenoj poruci kremaljskog agitpropa, amaterski kamufliranog onim tobože drčnim „jebite se“?! Majko mila, koliko je to daleko od onog Watersa koji bi, onako idealiziran u mojim mladenačkim očima, zapravo trebao otići na prvu crtu i s ukrajinske strane zapjevati Rusima onu svoju „Bring the boys back home, don't leave the children on their own“… Jebi se, Rogere!

Ispričavam se svima koje sam upilao gornjim recima, ali uistinu mi je bolno gledati kako se ubrzano ljušti pozlata s figure koja mi je bila idol i svojevrsni orijentir više od pola života.