U ponedjeljak se u firmi ne radi zbog Božića. Uzimaju se dani godišnjeg kako bi se ostalo do poslije Nove godine. U petak šihta završava nešto ranije i odmah se sjeda u auto. Stvari su već spremne i kupljeni su pokloni za širu rodbinu. Od Malmoea do Banje Luke treba 17 sati. Audi je u formi. Brzo se vozi po Njemačkoj, Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj. Nakon 16 sati vožnje zadnje što ti treba je granični prijelaz Gradiška, pomislio sam dok je na putu za Banju Luku 22. prosinca vozač Marko pretjecao kolonu dugu 8 kilometara. Vozeći brzo da ne zakasnimo na sastanak o promjenama u obrazovanju, dodao je: 'Nema tu pravde, prijatelju. Voziš cijelu noć i cijeli dan da vidiš svoje, a onda Gradiška. Prijelaz preko malog mosta kao u 19. stoljeću. Sedam sati u koloni. Nema tu pravde.'

Te pretpraznične subote Banja Luka se na prvi pogled ni po čemu ne razlikuje od ostalih balkanskih gradova krajem 2018. Šarena svjetla trgovina na mjestima gdje su prije bile tvornice mame ljude da kupuju i kad nemaju, miris roštilja i jeftinih energenata za grijanje u zraku, restorani u kojima se puši s uslugom koja je znatno iznad one u zapadnim zemljama, naprasna praznična rasvjeta – kugle, zvijezde, ćirilična i latinična slova svih mogućih boja kojima se svima želi sreća, ljudi koji i dalje imaju vremena i želje popričati.

Na ulicama posebno veliki plakati za doček Nove 2019. na Trgu Krajine, na kojem će ispraćajući omraženu staru i dočekujući nadama ispunjenu novu nastupiti Haris Džinović, Željko Joksimović i Željko Samardžić.

'Napravit ćemo noć za pamćenje za sve naše ovdje i sve one koji se vraćaju iz svijeta za praznike. Da im pokažemo da su Banja Luka i Republika Srpska mjesta sreće, pozitive i nade', zamišljam da sebi u bradu govore u banjalučkoj gradskoj upravi.

'Koliko smo se izmučili za ovo? Koliko košta Željko, koliko Haris, a koliko tek Željko? Hej Željko, Haris i Željko – pa to nema ni Zagreb. Samo da nas ne zeznu ovi na Trgu. To, ako je pravde, Milorad mora riješiti što prije. Što prije, ako je pravde.'

Na tom se Trgu već mjesecima okupljaju građani koji od vlasti traže odgovore o smrti Davida Dragičevića. Smrt je to koja je odavno poprimila osobine simboličkog događaja. Simbolika se svakim danom sa svih strana usložnjava te odmiče fokus od suštine nemilog događaja.

A ona je da je mladi čovjek ubijen te da počinitelji ubojstva nisu poznati javnosti već ih vlast očigledno krije iskrivljujući dokaze i lažući te manipulirajući medijima. To što je 21-godišnji David nečije dijete i što ga se i dalje naziva djetetom je za suštinu događaja manje važno. Bol su i patnja njegovih roditelja stvarni i gotovo opipljivi. Neusporediv je to gubitak koji do neizdrživosti dovodi činjenica da se ubojice kriju. Strašna je to situacija za roditelje, ali za suštinu ovog događaja ona nije važna.

Roditelji ovdje gube djecu bez objašnjenja tko su počinitelji i gdje su im grobovi – pitajte samo majke i očeve iz Vukovara, Srebrenice ili obitelj Zec iz Zagreba. Za suštinu nije važno ni tko su počinitelji i krije li vlast policajce, kriminalce, doušnike ili neku djecu političara, generala, tajkuna ili kriminalaca. Države su to u čijem krvotoku teče sumnjiva mješavina interesa. U kojima trgovina ljudima i drogom ide ruku pod ruku s policijom, vjerom i međunarodnim organizacijama.

Za suštinu nije važno niti tko trenutno vlada Republikom Srpskom, niti je važno je li i koliko taj netko bešćutan i bezosjećajan? Životi nam prolaze u vladavini upravo takvih. Na Trgu Krajine ljudi se mjesecima okupljaju zahtijevajući pravdu koja nikako ne dolazi. 'Pravda za Davida' – viču, znajući da im oni od kojih traže pravdu istu ne žele dati.

Mladić je ubijen i vlastodršci mjesecima kriju tko ga je ubio. Situacija je to koja se mogla dogoditi 18., 1018. ili 2018. godine. Bez obzira na povijesno razdoblje, za zajednicu ovakva situacija ima uvijek dvostruki potencijal: onaj potpunog urušavanja ili onaj stvaranja nekih novih i boljih osnova. Apel je ljudi za pravdom na Balkanu važan jer se radi u prostorima na kojima se pravda vrlo sramežljivo pojavljuje. Nije to slučaj samo s Bosnom i Hercegovinom već i Hrvatskom.

Kod nas će se na slobodu pustiti osoba koja je snimljena kako se divljački iživljava nad djevojkom u zadarskom kafiću. Po povratku će mu se prirediti svečani doček. Zemlja je to u kojem gliserom možeš usmrtiti ljude, a sud će te osloboditi medicinskim presedanom te ćeš nakon presude biti još važnijim dijelom društvene elite. Država je to u kojoj ćeš biti upućen na dobrotvorni rad ako te policija uhvati s kilogramima droge. Jedina potrebna kvalifikacija je da si dijete generala Hrvatske vojske i/ili da čuvaš drogu srpskim kriminalcima.

Prolazeći pored kolone na izlasku iz Hrvatske koja je u tom trenu bila dugačka 12 km Marko uz zvuke Željka Joksimovića reče: 'Nisu svi ovi ljudi otišli iz Bosne jer nema posla. Mračnija je to stvar, prijatelju. Nema tu perspektive.'

'Nema prav…', zaustim i stanem. Pravda je ovdje nježan cvijet za koji se treba svakodnevno boriti: u prometu, u uredu, na ulici. Oni koji drže vlast najgora su ulica koja jedino ulicu i razumije. Ako se prisjete, znat će da se na ulici do pravde dolazi na različite načine. Bar bi tu lekciju vlastodršci Balkana trebali znati.