Prvi proizlazi iz teškoća u samom poimanju društvenih kriza. Isuviše često one se dijagnosticiraju na temelju utopijske paradigme i idilične vizije savršenog i pravednog društva. Zaboravlja se da su nesavršenstvo, nedovršenost, neizvjesnost i stalna borba s krizama (ove ili one vrste) temeljne značajke društvene, ali i pojedinačne egzistencije.

Krize demokratskog kapitalizma zapravo ukazuju da je riječ o poretku skrojenom po ljudskoj mjeri, dakle nečemu što je daleko od savršenstva i pravde ali je neusporedivo podnošljivije od alternativa koje su totalitarne upravo zato što teže savršenstvu, trajnoj sigurnosti i egzaktnim odgovorima na sva pitanja.

Samo totalitarizam nudi sreću. Demokracija nudi samo priliku. Priliku da svatko svoj život živi i organizira po vlastitoj volji, mjeri i sposobnostima, s uračunatom mogućnošću na neuspjeh i s obvezom da poštuje drugačije individualne izbore. Drugim riječima, demokracija od pojedinca zahtjeva preuzimanje odgovornosti, što podrazumijeva neizvjesnost, a neizvjesnost nije drugo nego stanje neprestane krize. Totalitarizam nudi izvjesnost i slobodu od svake, nadasve moralne odgovornosti. Totalitarizam je privlačan, gotovo erotičan jer od podanika traži odanost i ljubav. Demokracija je dosadna procedura koja traje u vječnoj krizi i ne opstaje na ljubavi nego na kritici i sumnji. Krize nisu ono najgore. Opasni su zanosi.

Drugi nesporazum odnosi se na mantru o takozvanom neoliberalizmu, fantomskom poretku koji je postao neka vrst negativnog totema. Nejasno je o kakvom 'liberalizmu' i o kakvoj krizi liberalizma je riječ kada se u većini zemalja država toliko osilila da je stvorila sulude proračunske deficite, čime je, uostalom, aktualna recesija i prouzročena. Činjenica da države troše više no što zarađuju – ako ubiranje poreza možemo nazvati 'zaradom' – svakako nije posljedica podivljale tržišne slobode nego svjesna politička odluka kojom su vladajuće elite hranile iluziju da je moguće živjeti preko mogućnosti. Nepojmljivi iznosi proračunskih deficita matematički su dokaz da aktualna kriza nije kriza liberalizma nego kriza države i njene iracionalnosti u gospodarenju javnim novcem.

No, najmučniji nesporazum je, dakako, etičke naravi. Užitak kojim raznorodni protivnici kapitalizma likuju nad njegovom 'propašću' i 'potrošenošću' je koliko neukusan toliko i neodgovoran.

Ako kapitalizam i jest u sudbonosnoj krizi to bi trebao biti razlog za paniku, nipošto za veselje. Bilo bi humano, racionalno i etično razmišljati o njegovom spašavanju umjesto trljati ruke, iz jednostavnog razloga što bi njegova propast mogla uništiti stotine milijuna egzistencija i – tako je to uvijek bivalo kada se zatečeni poredak nepromišljeno bacao preko palube – izazvati ratove, revolucije, patnju i smrt, a to je neusporedivo strašnije od nezaposlenih javnih službenika i neotplaćenih kredita. Nemoguće je bezbolno demontirati kapitalizam i zamijeniti ga nečim boljim i pravednijim.

Napredak je uvijek spor, gotovo neprimjetan, i svako nestrpljenje u uspostavi boljitka uvijek izaziva još veće zlo. Sve kada bi i postojala alternativa – a kritičari kapitalizma zapravo je ne nude – zastrašujuće naivna je pomisao da tranzicija iz kapitalizma u neki novi i nepoznati 'izam' ne bi bila apokaliptična. Čak i da je bolji poredak moguć, ništa nije vrijedno jedne jedine ljudske žrtve. Bilo bi površno protivnike kapitalizma okriviti (samo) za intelektualno nepoštenje kada izbjegavaju odgovor na pitanje: 'Dobro, s ovim ste nezadovoljni, kakve (humane) alternative predlažete?' Njihova šutnja doima se kao podmukla prijetnja.