Teorijskom paradigme rasta trajne propusnosti zakonomjernih identiteta hrvatskim jezicima putevima elektronskih poštara umjestimično diskografom u cjelovitom djelomice identitetskoga karakteristike Hrvatske akademskim Dokotorsko Zajednice…

Uuuups, ispričavam se, ovo gore nije bilo za kolumnu, omašno sam kopipejstao početak svoga novog znanstvenog rada (apliciram, naime, za više akademsko zvanje, pa mi je potrebno nešto takvo, drž'te mi fige!). A ono što sam zapravo htio u napisati u komentaru ide slijedom trajne propusnosti:

Prije petnaestak godina bio sam na književnoj stipendiji u Belgiji, četiri kišna proljetna tjedna u predivnoj staroj vili, usred flamanske provincije. Zujao sam malo za to vrijeme i po obližnjim seocima i mjestašcima pa, kao okorjeli i zagorjeli pušač ubrzo skužio jedan neobičan detalj: bilo je kafića (a znate otprilike zamisliti kakvi su kafići po provinciji, pa bila ona i belgijska) u kojima je pušenje dopušteno i onih u kojima vas već na ulaznim vratima dočeka naljepnica s prepoznatljivim znakom i dvojezičnim natpisom o zabrani pušenja unutar, je li, ugostiteljskog objekta. U jednom od takvih, ovih drugih, pitao sam postarijega konobara (možda je i gazda, nismo ulazili toliko u detalje) kako to da je kod njega zabranjeno pušenje, a na suprotnoj strani trgića, kod kolege, nije? Na škripavom "alo, alo!" engleskom, objasnio mi je da je tako zbog poreza. Naime – oni koji zabrane pušenje u svom lokalu plaćaju za nekoliko nezanemarivih postotaka manji porez. A oni koji i dalje dopuštaju? Ništa, oni i dalje plaćaju isti porez kao prije. Nije mi palo na pamet pitati je li takav propis donijet na lokalnoj ili nekoj višoj razini, pojma blagog nemam je li tamo i dalje na snazi, ali sam skužio u čemu je stvar.

I trubio o tome poslije povratka u Hrvatsku, i u kolumnama i u intervjuima koje sam u to doba davao, i privatno: ljudi božji, pa nije uopće stvar u kažnjavanju, nego u nagrađivanju! Jer u to vrijeme u nas je bila u zenitu kampanja pod neslužbenim nazivom "Zabranjeno pušenje – svima, svega i svuda", koja je ugostitelje, osim u očaj, bacala u ozbiljne kredite za kupnju moćnih klima uređaja koji otpuhuju svaki tupe i tresu svaku silikonsku usnicu, o ostalome da ni ne govorim. Hej, Republiko naša draga, ili Županijo, ili Grade, ili Općino – smanji porezno-prirezna davanja onima koji u svojem prostoru brane cigaretni dim, smanji ih toliko da svi živi vide koliko se isplati napraviti isto.

To moje trumbetanje, normalno, kao i cijela državna smotra medijskih limenih orkestara, otišlo je u vjetar, da bi potom i zakon o zabrani pušenja gromko prdnuo u prazan lavor i pokunjeno pošao na ublažavajuću doradu.

Sjetio sam se te relativno davne epizode nedavno, kad su se – za ne povjerovati! – u nizu našle subota i nedjelja, jedna za drugom! Uz mali dodatak: i subota je bila zakonom propisani neradni dan, praznik. Živim u Splitu i nije mi bio nikakav problem kupiti još u petak sve jestivo i pitko za preskočiti subotu – u nedjelju je sve opet bilo otvoreno, barem do podneva, jer sezona, turisti, 16 nedjelja, bla, bla, razumjet ćete – ali vidim da su ljudima na kontinentu prilično teško pala dva neradna dana (skoro) svih trgovina dva dana zaredom. Pa, budimo realni, kome i ne bi, 2023. u EU, NATO-u, Schengenskoj zoni i jednoj od najomiljenijih destinacija za strance? (Uputa za uporabu: ova zadnja upitna rečenica bila je sasvim ozbiljna)

Sto mi kontraargumenata možete naći, znam nisam doktorirao na osječkoj Ekonomiji, nisam čak ni diplomirao sociologiju na banjolučkom Prometnom fakultetu, ali iskreno vjerujem da bi se stimuliranjem (umjesto kažnjavanja) lakše postiglo ono što zakonodavac želi. Evo, to s Belgijancima i cigaretnim dimom: omjer lokala koji su prihvatili ponudu i onih koji su odlučili nastaviti po starom bio je negdje, po slobodnoj osobnoj procjeni, pola – pola. Hej, pola kafića je zabranilo pušenje zato što su gazde procijenili da im se to više isplati! Money makes the world go round!

Nisam, kažem, ponosni posjednik nijedne od gorespomenutih diploma, ali vlada bi sigurno mogla među takvima ili mimo njih naći nekoga tko bi joj mogao složiti neki mali tim, pa makar i vanjskih suradnika, plus lektor, za smišljanje modela po kojem bi, eto, svi koji nedjeljom ne žele držati svoje dućane otvorenima, bili porezno rasterećeniji. I ostaviti iste, dosadašnje porezne obaveze svima onima koji bi ipak radili i svetkom i petkom, pardon, nedjeljom. Ubrzo će se, "na kraju dana" (to je, koliko uspijevam čuti iz javnoga govorenja preko televizije, u zadnje vrijeme omiljena verbalna štaka gomile domaćih političara i inih javnika) pokazati koliki je čiji doprinos državnom proračunu kroz fiskalizirane račune, PDV i ine namete. A nakon prvog tromjesečja objaviti rezultate i potom ništa, zaboga, više ne mijenjati! Tko hoće raditi, radit će, a tko hoće manje porezne izdatke – neće, i gotovo.

Dok se god tako nešto ne osmisli i primijeni u praksi, postojat će otpor, rast će odioznost prema vlasti i prema utjecaju Crkve na nju (što samo po sebi, a ni po meni, uopće nije nešto loše) ali ne možeš oprugu dovijeka stiskati, kad-tad otporom će ti se oteti ispod prsta i odletjeti tko zna u kojem smjeru. Možda te pogodi u oko ili nos ili posred čela, a možda i odleti skroz u drugu stranu, posve neočekivanu. Poput ove friške epidemije "sajamskih dana". Meni se to čini, baš kao i premijeru, van svake pameti, ali što ćemo – kad uvodiš debilne mjere, nemaš se pravo snebivati nad jednako takvim reakcijama.

Zato, draga moja vlasti, ma najdraža i najpametnija, daj okupi trust mozgova, ne moraš nužno samo svojih, koji će ti u mjesec dana osmisliti novi zakon, dobar i za proračun i za radnička prava i za obitelji, ali zakon koji će stimulirati, slušaj me dobro, sti-mu-li-ra-ti nerad trgovina nedjeljom i praznikom ako ti je do toga već toliko stalo, a ne zabranjivati rad onima koji mogu i žele trgovati nedjeljom i praznikom. Imaj na umu da će ti ovi drugi ipak puniti proračun, makar je tebi, znam, važnije da obitelj bude na okupu.

E, i kad se to osmisli i napiše pa lektorira (dvjestotinjak redaka bit će, cijenim, sasvim dovoljno, nije neki trošak) neka se odmah pohrani na disketu. Ili, ako bi prijedlog išao u proceduru po hitnom postupku, neka se pošalje u Sabor e-mailom, to ti je jedan odličan izum, proguglaj malo.