'Samo lud čovik i furešti su ti na ulici u ovo vrime…', objašnjavao mi je prijatelj iz Splita na +37 prošle subote u 15.24. Šećući prekrasnim splitskim kalama, načičkanim raznim dućanima, prošli smo pored nekoliko kafića prepunih mladih.

'E da, i mladi. Njima nitko ništa ne može. Naročito Beroš, ni svi ovi drugi. Ne j… živu silu', nastavljao je svoj subotnji komentar.

U kafiću od 70 kvadrata natiskalo se njih 70. Bez maski, bez distance i bez covid-potvrda, plesali su uz lounge glazbu pod blagim utjecajem alkohola i drugih stvari.

'Uvik si bija konzerva, Jokiću. Subota je. Šta će? Triba se opustit.'

Činjenica da se mladi ne drže mjera ne treba čuditi, baš kao ni činjenica da se radi o dijelu društva koji u najmanjoj mjeri iskazuje interes za cijepljenje ili je primio cjepivo. Dio razloga za to nalazi se u osobinama mladosti, a za dio su odgovorni političari koji su u cijelom ovom pandemijskom ludilu na njih pomalo zaboravili. Sve dosad, kada treba dignuti moralnu paniku: MLADI SE NE ŽELE CIJEPITI! No shit, Sherlock.

Nekoliko se razloga ističe u obrazloženjima mladih zašto ne žele slijediti preporuke političara i javnoga zdravstva. Prvi se odnosi na činjenicu da se značajan dio njih u suočavanju sa životnim izazovima osjeća samopouzdano i snažno. U tom uvjerenju prijetnja nekog sitnog virusa 'koji ubija stare i bolesne' čini se posebno malenom, gotovo nevažnom. Protivnik je to protiv kojeg se ne moraš ni boriti, dovoljno ga je ignorirati. Nešto što je, 'ako i postoji', sitna komplikacija – više društvenopolitička 'furka' nego zdravstvena stvar.

Osjećaju nedodirljivosti i nepobjedivosti u odnosu na virus značajno je pridonijelo kontinuirano informiranje o neznatnim učincima bolesti na one koji su mlađi od 40. U takvom okružju mnogima se čini nepotrebnim 'riskirati' cijepljenjem. Dio njih je, pod utjecajem misinformacija i lažnih vijesti, već donio čvrstu osobnu odluku da se nikad neće cijepiti.

'Rođo, ne dam ja tu kemiju u tijelo', govori mi mlađi rođak iz okolice Ploča dok ispija već drugi energetski napitak.

'Đava ti zna što je unutra, a ovi Capak i Markotić neka dođu tu do nas pa da vidimo koga će oni natirat.'

Ispijajući kemijski napitak iz konzerve, vraća se na kemijski sastav cjepiva o kojem malo zna: 'To su ti debili ovi s ovim čipiranjem i tim, stvar je da je to nepoznata kemija. Mislim, znaš da nisam nikad bija za školu, ali tko zna što su tu stavili…'.

Za razliku od onih na rubu teorija zavjere, značajan dio mladih zabrinut je zbog nedoumica vezanih uz učinke cjepiva na ono što im je trenutno ili u bliskoj budućnosti važno: planiranje obitelji, reproduktivno zdravlje… Njihovu rezerviranost u vezi s cjepivom moguće je razumjeti. Javne politike koje promiču potrebu za cijepljenjem učinile su vrlo malo da adresiraju te nedoumice i smanje tjeskobu i nepovjerenje mladih ljudi prema sigurnom i učinkovitom cjepivu. Fokus cijelog svijeta na pandemiju bolesti COVID-19 uzrokovao je to da je rasprava o mogućim neželjenim posljedicama cjepiva postala izrazito dominantna. Toliko da prevladava nad koristima koje ono nosi. Pritom je iz naših promišljanja maknuta činjenica da unos i najobičnije tablete za snižavanje temperature nosi određeni zdravstveni rizik i nuspojave.

U svojem općem zanemarivanju mladih hrvatske su vlasti dosad propustile priliku usmjerenog djelovanja na promociju cijepljenja među njima. Ta se prilika prije svega odnosi na adresiranje nedoumica koje mladi imaju, a vezane su uz negativne učinke cjepiva. Za razliku od nas starijih, kod njih ne djeluje ono 'cijepi se da ozbiljno ne oboliš, ne umreš ili ne ubiješ drugoga' – jer su u životnom razdoblju punom snage i moći, u kojem kampanja zasnovana na strahu može djelovati samo kontraproduktivno. Neće ih privoljeti da se cijepe. Štoviše, mogla bi ih samo odbiti. Umjesto takve kampanje, nužno im je prići s afirmativnih pozicija mogućnosti koje im se nude cijepljenjem.

'Aj reci, bi li se ti čipira na njihovu mistu?' sad me već zafrkantski uz pivo upitao prijatelj pokazujući svoju covid-potvrdu. 'Da znam da je to preduvjet za još jedno ovakvo ljeto kakvo oni žive, bio bih u prvom redu.'