Jedna od konstanti odrastanja i mladosti LGBT osoba u Hrvatskoj, pa naravno i u Zagrebu, jest stalna svijest o tome da će vas na ulici netko napasti i pokušati premlatiti samo zato jer pretpostavlja da ste gej. Ili da ne izgledate dovoljno muški odnosno ženski, ovisno o tome koliko je usko poimanje rodnog identiteta od strane nasilnog homofoba. (Ili ako ste iz Dalmacije pa nedovoljno kajkate po ukusu purgera, itd.) Dakle, ne morate doista biti gej, ne morate ni doista izgledati pomalo otkačeno, nesvakidašnje ili queer, ne morate se osjećati rodno nedefinirano ili transrodno, dovoljno je tek da skupina prolaznika (a ti agresivci većinom nastupaju u čoporu i tako razotkrivaju svoje fundamentalno kukavištvo) zaključi da im ne izgledate ili da se ne ponašate dovoljno nogometno-huliganski, rvacko-nacionalistički ili mačo-oznojeno da vam to istaknu udarcima svojih šaka i cipela. Ili još s nekim oruđem i oružjem koje je pri ruci.

Pitanje je, sve mi se više čini, lude sreće što u takvim homofobnim napadima na sred ulice ili u tramvaju, nekad po danu i u samom centru Zagreba, nitko još nije izgubio život. A nadam se da niti neće, iako bi to možda konačno uspjelo protresti cijelo hrvatsko društvo kada je riječ o nasilju nad LGBT osobama, te koliko je ono dio naše svakodnevice, kao i koliko ga se – bez imalo srama ili promišljanja zbog vlastite neljudskosti– opravdava, umanjuje ili potpuno poriče. Nedavno je brutalno ubojstvo gej mladića Daniela Zamudija rezultiralo značajnim promjenama u čileanskom društvu i zakonodavstvu, no takvu katarzu definitivno ne prizivam.

Zagreb kao savršeno mjesto za gay bashing

Iako sam imao priliku živjeti i u homofobnijim sredinama od Zagreba (ali i mnogo manje homofobnim), hrvatskom je glavnom gradu u mojoj osobnoj povijesti pripala ta čast da me prvi puta u životu napadnu samo zato jer sam gej. Bilo je to 2006. godine, a od tada su se stvari u Zagrebu ipak promijenile na bolje kada je riječ o sigurnosti LGBT osoba na ulici, no taj put napretka je obojan u crveno krvlju mnogih. Da, doslovno krvlju. Između ostaloga i mojih prijatelja, frendova i poznanika, među kojima skoro da nema niti jednoga koji nije bio napadnut na ulici zato što je gej. Zato što se usudio na bilo kakav način biti slobodan izvan četiri zida autohomofobije i ormara.

Evo što se sve od 2006. do danas dogodilo mojim prijateljima i poznanicima na ulicama kakti tolerantnog, mitteleuropskog Zagreba: Viktora su čak pokušali pregaziti autom uz povik 'Smrdljiva pederčino!', te su ga više puta na ulici napali, nikad jedan na jedan. Marka su isto tako pretukli par puta, jednom po danu na Trgu bana Jelačića, kada je njegovom prijatelju Hrvoju smrskana jagodična kost. Franka su prebili u Maksimirskoj, te ga kasnije i proganjali u Jurišićevoj, i to navodno veliki borci za pravdu BBB, koji su do prije par godina prostor u Draškovićevoj ulici, koji im je dodijelila gradska vlast, koristili i kao bazu za pohode premlaćivanja LGBT osoba. Nevena, koji je strejt al ima gej prijatelje, također su napali homofobni nasilnici jer je od njihovih razbijenih boca branio par djevojaka (ujedno i lezbijki), no taj se iskusni panker znao oduprijeti nasrtajima nadmoćnog naprijatelja i zaštititi ugrožene. Gorana i Zorana su trojica sačekala na Tomislavcu, kada se ovaj ljubavni par vraćao kući sa subotnjeg izlaska, te su ih počeli šaketati i špricati suzavcem u oči. Oni su se uspjeli osloboditi i pobjeći u obližnju policijsku stanicu, te sve prijaviti, da bi kasnije završili na prekršajnom sudu zbog remećenja javnog reda i mira! Ne šalim se, napadnuti i napadači su svi zajedno optuženi za istu stvar, pa su Goran i Zoran na sudu morali dokazivati kako nisu remetili javni red i mir, nego su bili izloženi zločinu iz mržnje.

Eliota su također napali nekoliko puta jer ima dugu kosu i zna izaći našminkan iz stana, no on se itekako zna potući, dok je Mirza dobio kamen u leđa. Zvonimira su napala trojica u tramvaju, jer valjda izgleda nedopustivo alternativno sa svojim dreadlocksima, baš kao što su Darku homofobni manijaci u noćnom tramvaju razbili nos. Naime, bio je previše lijepo odjeven za njihov žuja-ukus. Matiju je homofob napao u sred dana u tramvaju, jer je nekad negdje čuo da je on gej, pa što drugo da pošten huligan napravi? Josipa smo pak godinama zezali zbog toga što nikad nije napadnut od strane homofoba, cinično ga zapitkujući je li siguran da je gej. Istovremeno je svima bilo potajno drago što je Josip izbjegao takvo iskustvo života LGBT osoba u Hrvatskoj, ali Hrvatska ipak nije iznevjerila: Josip i njegovog dečka Luku su gađali kamenjem na tramvajskoj stanici jer su se, zaljubljeni kao svaki mladi par, držali za ruke. I tako se i Josip, jedna jedina iznimka, upisao u dugu listu mojih prijatelja i poznanika koji su doživjeli fizički napad homofoba na ulicama Lijepe naše.

Više nije bilo ni te Josipove iznimke da potvrđuje pravilo, jer to i nije pravilo nego skoro pa aksiom – ako u Hrvatskoj odbijate biti gej samo unutar četiri zida, uvijek će se naći netko da vas šakama uvjeri kako javni prostori nisu za vas. I da se u javnosti ne smijete ponašati kao svaki prosječan heteroseksualac, da ne smijete mirno ići ulicom, jer će se uvijek naći dobar Hrvat-katolik da vas pokuša poslati na traumatologiju. A nemojmo se zavaravati, svi ti koji s nepodnošljivom lakoćom homofobije tuku pedere sebe vide kao velike Hrvate i velike vjernike, pa je krajnje vrijeme da se svi oni koji se tako definiraju zapitaju u kakvom su društvu, kao i koliko je mali razmak između verbalnog vrijeđanja i omalovažavanja LGBT osoba do bejzbolske palice u sljepoočnicu nekog mladog geja ili lezbijke. S kim si, takav si, dragi Hrvati-katolici.

Koliko još krvi LGBT osoba će se proliti u Hrvatskoj?

Većina gorespomenutih napada je bila praćena standardnim repertoarom verbalnih uvreda ('Mater ti jebem pedersku!', 'Bolesni pederi!' i slično), većina ih je prijavljena policiji i u većini slučajeva napadači nisu pronađeni ili odgovarajuće kažnjeni. Sve to može zvučati strašno i depresivno, a nije da nije, ali spomenuti homofobni napadi nisu nikoga od onih koji su im bili izloženi vratili u ormar niti pokolebali su borbi za osobnu i slobodu svih LGBT osoba u Hrvatskoj. Nitko od nas nije postao žrtva, niti bi dozvolio takvu satisfakciju homofobima. Bez borbe nema napretka, svima nam je jasno, kao i da je naše tijelo i naše izražavanje gej identiteta – u svakodnevici ili na Povorci ponosa – bojno polje slobode i ravnopravnosti. I dok se LGBT osobe u Hrvatskoj napada (a teško da prođe tjedan bez toga, bez obzira na policijske statistike), one će se pokušati spasiti ili ostati boriti, alarmirati o tome medije i napade prijavljivati, te tako tjerati policiju i sudstvo da se nauče vlastitom poslu, ako već nisu u stanju na drugačiji način. A počet će se izbijati i zubi homofoba, kao što oni izbijaju naše.

U borbi za više slobode, pravde i ravnopravnosti na kraju uvijek gube oni koji žele manje toga. I pritom se koriste silom, jer razum ionako nije na njihovoj strani. Sila nekad ustukne pred većom silom pravde, a nekad pred jednostavnom činjenicom da nema te prijetnje nasiljem koja će ljude dugoročno u borbi za vlastitu slobodu dovoljno prestrašiti da odustanu.

Tu su otprilike stvari koje mi prolaze kroz glavu dok čitam o homofobnom napadu na skupinu lezbijki u Splitu, u kojem se po gnjusnom ponašanju nisu istaknuli samo brojčano nadmoćni muški agresivci, nego i lokalna policija po neviđenoj zadrtosti i neprofesionalnosti. Djevojke su alarmirale medije i sve prijavile nadležnim organima, kako bi svaki savjestan građanin i građanka ove države trebali. Sada je red na pravosuđu da pokaže je li sposobno dati pravdu LGBT osobama u Hrvatskoj: zatvor za nasilnike zbog zločina iz mržnje, a otkaz za policajce koji žrtvama homofobnih napada dodatno prijete nasiljem. Ministar Ranko Ostojić je, sasvim opravdano, najavio istragu u splitskoj policiji, što je dobar znak.

Ali treba poslati poruku, jasno i glasno, iz svih sfera ovog društva da se neće tolerirati, omalovažavati ili, pobogu, opravdavati prolijevanje krvi LGBT osoba u Hrvatskoj. Tko se usudi na takvo ponašanje prema drugom ljudskom biću samo zato jer ono nije heteroseksualno, mora skupo platiti.

NOVO: Taman kad čovjek pomisli da ne može gore od ovoga što se desilo u Splitu, hrvatski homofobi se još više iskažu: Zastrašujuće brutalan napad na lezbijke na Trešnjevci! Sada je zagrebačka policija na potezu.