Dan nakon izbora za Eurosong digla se kuka i motika na – konkretno – sljedećih pet osoba koje su sinoć činile slovenski žiri: folk kantautoricu Ditku, eklektičnu pop autoricu s iskustvom s Eurosonga Laru Baruco, skladatelja Matjaža Vlašiča, hip hop producenta Huga Smeha Hyua i predsjednika žirija, radijskog urednika Jerneja Sobočana. Uskratili bi im Hrvati ljetovanje na Jadranu i opalili porez na priobalne nekretnine jer su, baš kao i preostalih 35 od 37 ocjenjivačkih sudova, Letu 3 dali – nula bodova. Jedine bodove od žirija dobili smo iz Portugala (3) i Srbije (8), pa bi po toj logici hrvatskim junacima, predsjednici srpskog žirija Ani Đurić Konstrakti, s članovima Sarom Jo, Sandrom Perović, Žikom iz grupe Zana i Draganom Đorđevićem Suzukijem, trebalo ponuditi besplatno ljetovanje na Lastovu, dovoljno daleko da im netko neupućen slučajno ne bi razbio šoferšajbu zbog krivih tablica.

Od svih zemalja koje je žiri 'pokrao' nakon 2009., kad su vraćeni ocjenjivački sudovi, a narodu oduzeto ekskluzivno pravo odlučivanja, baš Hrvati su se baš sada sjetili zazivati power to the people i ponovnu demokratizaciju Eurosonga. Hrvati koje bi isti taj žiri satrao već u polufinalu da EBU, pritisnut prošlogodišnjim skandalom s dogovorenim glasanjem nekolicine zemalja, nije vratio televoting kao način odlučivanja o tome tko ulazi u finale. Hrvati koji su svoje predstavnike – uz pošteni poguranac upravo domaćeg žirija – odabrali na još jednoj kičastoj, suludo vođenoj i promašenim pjesmama pretrpanoj Dori. S nje su u Liverpool poslali jedine stvarne zvijezde tog natjecanja, Let 3 i 'Mamu ŠČ', antiratnu camp provokaciju rock institucije kojoj se bliži istek roka trajanja, ali ujedno jedini pragmatičan izbor u gomili polupjesama koje nikakav scenski trik ne bi pretvorio u zalogaj što ga europsko gledateljstvo može progutati.

Da se ne razumijemo pogrešno: od trenutka pobjede na Dori, Let 3 nije odigrao gotovo nijedan krivi potez. Prihvatili su ulogu dvorskih luda, odjenuli Zigmanove cirkusantske kostime koji se uklapaju u estetiku projekta, paradirali Liverpoolom u šinjelima i tulumarili s drag kraljicama, eliminirali ruže iz stražnjica da ne bi bilo problema s BBC-jem, preplavili zemlju simboličnim product placementom, a djecu kupili glupiranjem na TikToku i izazvali za Eurosong rijetko viđen domoljubni entuzijazam u znaku slova ŠČ. Dalo bi se debatirati o zloupotrebi djece - žrtava rata u marketinške svrhe – nekima je to podjednako promašeno kao i skrivanje iza antiratne agende na natjecanju unaprijed dezinficiranom od bilo kakve stvarne provokacije – ali kako premijer kaže da je provokacija 'odlično pogođena', može se zaključiti da su Let 3 bili baš pravi predstavnici ove i ovako geopolitički pozicionirane Hrvatske.

Nije da ove godine nisu imali i solidan prstohvat sreće: zbog eliminiranja žirija u polufinalima mogli su obilato zagrabiti u bunar populističkog televotinga iz kojeg se prošle godine napila Moldavija sa svojim trash narodnjakom 'Trenuletul'. Još veću sreću imali su sa ždrijebom: u prvom polufinalu dopali su između lažnog irskog Elvisa u šljaštećem zlatnom outfitu i također antiratne švicarske limunade, dok su u finalu zauzeli predzadnju startnu poziciju, neposredno prije nesretne Britanke Mae Miller, čiji je nastup bio za zaborav. Uz sve to, solidna režija, uvjerljiva scenografija i posebno fantastično iskorišten videozid kamuflirali su Prljine probleme s grlom u polufinalu, a kod gledatelja stvorili dojam da je ovaj nastup apsolutno nemoguće zaboraviti. Sve je to kulminiralo nezapamćenom viralnom eksplozijom u fotofinišu između polufinala i finala, gdje je Let 3 ostvario rijetko viđen presedan za Eurosong – od osmog mjesta u polufinalu s 15 zemalja plasiravši se na sedmo u finalu s 26 zemalja, dakako, ako gledamo samo televoting.

Ipak, ni to nije bilo dovoljno da u ukupnom poretku preskoče 13. mjesto Jacquesa Houdeka, našeg posljednjeg eurovizijskog finalista iz 2017., koji će nam očito i narednih godina s pozicije vrhunaravnog autoriteta propovijedati što je trebao, a što nije svaki hrvatski predstavnik koji podbaci u polufinalu. Prema rezultatima posljednjih deset godina, ispada, naime, da Hrvati u finale Eurosonga mogu ući samo na ludilo, na Jacquesovog imaginarnog prijatelja koji se klaunovski pretvara u mlađeg Pavarottijevog brata, na Prljine hitlerolike brčiće, Mrletove maljave butine i vatromet iz raketa Žaka Tataja, kojemu EBU ne dopušta da na čelo napiše Njinle.

A gdje je tu pjesma, gdje su žar, mladost, ulaganje u budućnost? Eno ih, recimo, u toj Sloveniji što nas je pokrala, čije su teen zvijezde Joker Out možda imali pozornicu veličine one u Opatiji bez pirotehnike, videozidova i scenske psihodelije, ali su na njoj ostavili srce i partijali dok se boje ne rastope. Dok su Mrle i ekipa ismijavali krokodilskog psihopata izigravajući Queen i Laibach iz našeg sokaka, Bojan Cvjetićanin, mladić s karizmom Harryja Stylesa i šeretskim šarmom mladog Saše Lošića, i njegovi upicanjeni zmajčeki junački su poginuli s mladalačkom himnom na usnama. Ukupno su završili debelo ispod Leta 3 – tek na 21. mjestu – ali žiri ih je nagradio s dvadesetak bodova više od Riječana, što bi uz sočan televoting kolač bilo dovoljno za prvi hrvatski top 10 još od Vanne 2001.

Ne lažimo se – žiri zato i postoji. Smisao mu je potkresati krila populističkim konceptualnim diverzijama, po svemu sudeći jedinom tipu pjesama oko kojeg se mogu homogenizirati Hrvati, narod koji Eurosongu uporno pristupa s natjecateljskom opsesijom nalik onoj na nekom sportskom prvenstvu. Sljedeće godine takvu će diverziju odigrati neka Gruzija ili Estonija, a hrvatski žiri će je – baš kao ove godine slovenski ili ukrajinski – nemilosrdno izignorirati. Za to vrijeme Slovenci, Srbi, Finci i Islanđani na svojim će izborima proizvesti još desetke nabrijanih i pobjede željnih klinaca, a mi ćemo se prisjećati propalih pokušaja s frankama, albinama i mijama te opet zaključiti – ajmo na neko ludilo, jer to sigurno prolazi.

U međuvremenu, s top ljestvica će nas gledati Jale, Bube, Milice i ostala ekipa s druge strane šengena, među koje će se tu i tamo progurati koji Grše ili Hiljson, rijetki mlađi hrvatski izvođači koji su uistinu zvijezde, ali koji nemaju ni interesa ni želje predstavljati svoju zemlju na natjecanju s kojim su potpuno nekompatibilni. Cilj možda opravdava sredstvo, ali zna li Hrvatska uopće koji je njezin cilj na Eurosongu, i općenito u pop glazbi? Očito ne. Zato, ako već toliko forsirate natjecateljski duh, uživajte u ovom uspjehu Leta 3, jer tko zna kad ćemo ga ponoviti. Ludilo smo potrošili, a mladih zvijezda spremnih za Eurosong – nemamo. Ili riječima Joker Outa koje i Hrvati mogu bez problema razumjeti - hvala lepa, ne računajte na nas.