Promakao vam je 28. siječnja 2015., zar ne? Već ste ga sutradan zaboravili, priznajte. A da vas danas netko, ne znam, neki pametnjaković s ovog portala i ispod istog ovakvog naslova sad zapita po čemu biste ga se ipak trebali sjećati i vi i svi u Hrvatskoj, ništa vam posebno bitno ne bi palo na pamet. Ako se štogod važno i dogodilo tog 28. siječnja, do danas je zasjenjeno još važnijim događanjima u međuvremenu: Severina je poslala desetak novih selfija iz Perzijskog zaljeva, u Haagu su odbačene uzajamne tužbe za genocid, rukometaši su nam se izblamirali u Kataru, rodila je (i to curicu, ma zamisli ti!) Marijana Batinić, pao je još jedan dalekoistočni putnički avion, Cipras je krenuo taktizirati, startao je oprost dugova, padali su novi niski udarci oko Visoke 22, Ivanišević se fotkao s australskom Srpkinjom, IS je spalio jordanskog pilota, Jordan se osvetio vješanjem dvoje radikala, Sušić se nije uspio prodati u Italiju, javila se još jedna kojoj, po guzi, Kim Kardashian nije ni do koljena, pobunjenici i dalje divljaju po Ukrajini, papa će doći u Sarajevo, kći Whitney Houston nađena u komi, Tudor dao ostavku, Glavaš se vratio natrag u garažu, Meteoalarm i šatoraši svakog su dana označili još jednu crvenu opasnost...

Doista, tko bi se pored svega toga još sjećao i nekog davnog 28. siječnja 2015.? Čak ni kad bi vam neki mudrijaš, recimo baš na ovom portalu, ustvrdio da je Republika Hrvatska baš tog dana izgubila obraz, ne biste se mogli sjetiti nijednog povoda za takvo, je li, baljezganje.

Dobro, jasno je da vas treba podsjetiti: te srijede kasno navečer, Republiku Hrvatsku bilo je strah i sram što mora poštivati vlastiti zakon i civilizacijske stečevine zapadnoga kruga. Bilo joj je neugodno i pred samom sobom i pred svima nama. Te je kasne zimske večeri, naime, skupina policijskih specijalaca pod "fantomkama" dopratila jednog civila s istom takvom maskirnom kapom do spomenika u splitskoj Ulici Ruđera Boškovića i osiguravala ga "dugim cijevima" dok je gospodin, što je tiše moguće, dlijetom s bijelog obeliska skidao nedavno postavljeni natpis "Za dom spremni".

Kao da su neki pljačkaši, kao da čine nešto apsolutno nedopustivo u civiliziranom svijetu, hrvatski su policajci pod punom antiterorističkom opremom, maskirani i nestrpljivi da čim prije odu odatle, izbrisali zakonom zabranjeni kvislinško-fašističko-nacistički slogan sa spomenika poginulim borcima za samostalnost Hrvatske. Borcima koji su, baš kao da zazivaju zlu sreću, za svoje geslo uzeli službeni pozdrav jednog sramotno zločinačkog režima i njegove gubitničke vojske.

Da je jučer netko na Visu crvenom bojom obnovio onaj čuveni partizanski grafit "Živilo oružano bratstvo hrvatskog i srpskog naroda" (a imao bi zašto, ako je suditi prema svjedočenju Davora Kolende, travničkog tajnika HVO-a, neki dan na haškom procesu Ratku Mladiću) za uklanjanje te provokacije bio bi dovoljan samo komunalni redar koji bi mirno mogao usred bijela dana premaljati taj natpis. Prvo, jasno, ono "srpskog", a onda i ostale riječi. Ne bi mu za to trebalo ni okrilje noći, niti fantomka, niti ijedan policajac u pratnji, kamoli maskiran i naoružan. I ne bi ga bilo ni sram niti strah, jer on tu predstavlja hrvatsku državu i njene zakone. Za dežurnog policajca tu ne bi bilo drugog posla osim obavljanja očevida i podizanja prijave protiv nepoznatog počinitelja.

Zašto takva procedura nije bila moguća i u splitskom slučaju? Zašto se onaj zloglasni slogan jednog zločinačkog, izdajnički dvoličnog režima, genocidnog i po djelima i namjerama, nije mogao otući pri dnevnom svjetlu, uz jednog do dva temeljna policajca, nazočna samo radi sastavljanja zapisnika? Zašto je na tom obelisku, osovljenom u (namjerno!) neukusno pogrešnoj ulici, taj uvredljivi natpis stajao danima prije noćne intervencije jakih snaga MUP-a? Zašto nije maknut istog trena kad je evidentirano njegovo postojanje, onako kako bi bio maknut u svakoj drugoj uređenoj državi? Zašto onaj profesionalni politički klaun Luka Podrug, nakon što se sam ponosno proglasio inicijatorom i sudionikom dodatnog nagrđivanja jednog ionako ružnog spomenika, nije niti pozvan na informativni razgovor? Zašto?

Zato što, ako krenemo odozdo, od dna, jedan drugi profesionalni politički klaun s tobože dijametralno suprotne strane ideološkog spektra, nije imao ni snage ni volje smjesta (ili ikad?) inicirati legalnu reakciju na tu bezočnu provokaciju iz desničarskog paraziterarija. "Ne pada mi na pamet baviti se time", odgovorio je socijaldemokratski gradonačelnik Splita kad su ga novinari pitali hoće li zatražiti skidanje natpisa koji bi svakome prisebnom na njegovu mjestu bio čisti prevarantski hračak u lice. Zato što se država kao takva, odnosno njezina aktualna vlast, na svim razinama, ne zna ili ne usudi adekvatno postaviti prema davno uhljebljenim glumatateljima ultradesnice, pozitivno diskriminiranima i unaprijed barem napola aboliranima pred svakim hrvatskim zakonom.

Hrvatske profesionalne desničare nikad nitko nije čuvao bolje nego hrvatski profesionalni ljevičari. Sjetimo li se Rive (uzgred, baš bi bilo zanimljivo doznati tko bi od tada okupljenih i danas kazao "da, ja sam i dalje Mirko Norac") i onih karikaturalnih "gospodara kestenova" ispred Bobetkove kuće, moramo se sjetiti i toga da Račan nijednoga zapovjednika HV-a ili HVO-a nije izručio u Haag, a četiri je godine bio na vlasti. Netko će reći da je bio kukavica, netko pak da je vješto meandrirao, kupujući vrijeme i čekajući da svi desničarski vrući kesteni padnu u ruke HDZ-u, kad se vrati na vlast. Meni su oba tumačenja podjednako (ne)uvjerljiva, znam samo da je Sanader sve ono s čime se Račan morao baktati porješavao u roku keks, uključujući i novi dogovor s hrvatskim Srbima i izručivanje generalâ, i potragu za Gotovinom, i ekspresno rušenje spomenika Juri Francetiću, i još gomilu toga što mu je Račan na kraju svog mandata vratio bekhend-dijagonalom.

U sedam godina, koliko je dosad s koalicijskim partnerićima vladao samostalnom Hrvatskom, SDP-u je strah od zamjeranja desničarskim bukačima bio jedan od ključnih orijentira pri vođenju politike. I svih tih sedam godina nije im bilo dovoljno da shvate kako desna strana ulice uopće ne haje za te njihove obzire, kako njoj nisu potrebni nikakvi povodi da bi bučila, vrijeđala, provocirala i prijetila svakome tko nije svim srcem uz nju. Politikom nezamjeranja desnici SDP se (evidentno ne shvaćajući da baš to radi) zamjera jedino – vlastitim biračima. I to vrlo učinkovito, učinkovitije od ičega čime se bavi.

Takva politika nužno je dovela do 28. siječnja 2015., dana (pardon, noći) kad je hrvatska policija, naoružana do zuba, morala kriomice, u sramu i strahu provoditi hrvatske zakone, krijući obraze fantomkom, poput lopova.