'Horor u Zagrebu – bebu staru 17 dana u snu izgrizli štakori. Otac i majka su uhićeni' - osvanuo je nedavno naslov na jednom novinskom portalu. Iz nadnaslova se moglo doznati da se to dogodilo svega pet kilometara od Trga Bana Jelačića, u nekoj jadnoj potleušici u ilegalnom romskom naselju. Na stranu vrišteći naslov – sam događaj je grozan. Jadna beba i jadni roditelji. No užas nije samo u činjenici da je naselje preplavljeno glodavcima do te mjere da su već navalili noću gristi ljude, i to štakori kojih se i mačke boje, a znaju biti veliki poput praščića, kako saznajemo dalje u živopisnom opisu ogorčenog djeda izujedane bebe. Užas je u uzroku tog događaja, odnosno u činjenici da ti ljudi žive u takvim uvjetima da ih štakori uopće mogu napasti. Obično se za to kaže 'neljudski uvjeti', no očito su ipak ljudski kad u njima preživljavaju i ljudi. I to je zapravo najgore.

Bebu su odmah odvezli u bolnicu i spašena je. Roditelji će odgovarati za nemar i njima će se pozabaviti i Centar za socijalni rad. No, tko će se pozabaviti uvjetima njihovog života? Bez obzira na intonaciju vijesti, barem na taj način nešto saznajemo o uvjetima života sugrađana o kojima niti pitamo niti ne želimo išta znati. Jer oni su, barem u navedenom slučaju, Romi. K tome još i ilegalno nastanjeni u Zagrebu. Tek da podsjetimo, Romi su u Hrvatskoj jedna od 22 nacionalne manjine i smatra da ih ima više od 10.000 (kako kažu podaci iz popisa stanovništva), makar su brojke nepouzdane.

Hrvati uglavnom puštaju Rome da tamo u miru tavore. Nisu se pretrgli da im pomognu, ali ih barem ne ograđuju zidovima, ne ubijaju ih i ne pale im kuće – što se, recimo, događa u Slovačkoj, Mađarskoj, Češkoj, Rumunjskoj… Niti doživljavaju masovni izgon, kao u Francuskoj. Još će ispasti da smo pozitivan primjer tolerancije i suživota s Romima! A kako volimo gledati preko granice govoreći kako su oni drugi još gori od nas, čak ćemo se time i ponositi. Pred godinu i pol, recimo, usred Bratislave, muškarac je pobio sedam Roma i 14 ranio, a nešto ranije u Mađarskoj u napadu na romsko naselje ubijeno je šest Roma, među njima i petogodišnji dječačić.

No, ne bismo se trebali dičiti time da Rome uglavnom puštamo na miru jer to znači da ih prepuštamo njima samima i njihovoj 'sudbini'. I to ne samo Rome – oni su se u ovoj priči ipak našli prvenstveno zbog jadnih uvjeta života koji su doveli do ove nemile situacije. Pustiti ljude koji žive u takvoj bijedi na miru i uljuljkati se u iluziju vlastite tolerancije i dobrote ustvari je najlakše. Ako još povremeno ubacimo sitniš u ispruženu ruku male tamnopute prosjakinje, savjest će nam biti mirna. Sve dok iz novina ne vrisne kakav naslov koji tjera na užasavanje i sažaljenje. A trebao bi na preispitivanje.

Vratimo se navedenom tekstu. U njemu djed R. Z., opisujući događaje te noći, kaže: 'Osvijetlili smo prostoriju mobitelom i imali što vidjeti. Mrak mi je pao na oči. Dijete je bilo obliveno krvlju. Dobro da mu oči nije iskopao. Prepali smo se, presvukli bebu i krenuli automobilom prema bolnici.' Upada li vam u ovom opisu nešto u oči? Ne može vam ne upasti u oči, pogotovo ako ste nezaposleni ili imate malu penziju, da ljudi iz potleušice imaju i mobitel i automobil. Naravno da svatko tko to može sebi priuštiti, može posjedovati i mobitel i automobil - a i više. No iz priče je očito da su ovim ljudima te stvari luksuz. I to ne zato što su Romi, premda je, ako ćemo biti iskreni, u ovom slučaju na činjenicu krajnjeg siromaštva i napad štakora teško gledati odvojeno od činjenice da tako bijedno žive uglavnom pripadnici romske zajednice. Dakle, reklo bi se za njih, kao i za bilo koga u njihovoj situaciji, da su auto i mobitel luksuz zato što su naprosto presiromašni da bi sebi omogućili sigurno boravište u koje štakori ne mogu ući.

Moguće je, međutim, baš zato što su pripadnici romskog naroda, da su njihove vrijednosti drukčije, pa im je ovakvo ponašanje normalno. Jasno da novac zarađen skupljanjem željeza mogu ulagati kako hoće i kupovati što žele. Pa ako i žive u rupi, mogu se voziti u automobilu i telefonirati. To je stvar individualnog izbora. No ne treba zaobići i njihovu osobnu odgovornost. U tom istom tekstu naime stoji da bebina porodica ima 16 članova. To nije malo, čak i ako su polovica djeca. Nekoliko odraslih odgovornih ljudi trebalo bi se moći potruditi osigurati uvjete u kojima bebu ne bi napadali štakori.

Zajednička sudbina - pojedinačna odgovornost

Znamo da Romi kao narod imaju drukčiju kulturu i navike, da se teško integriraju u društvo i prilagođavaju životu u urbanim sredinama. Neki od njih, istina, nisu prilagođeni, ali neki ipak jesu. Moguće je da pojedinci niti ne žele živjeti u skladu sa standardima zapadne civilizacije, iako sasvim sigurno ne žele da im djecu grizu štakori. Međutim, onima koji žele u tome bi trebalo pomoći, a ne zatvarati oči i kasu pred njihovim problemima. Društvo im može pomoći na razne načine, od toga da im omogući da sami poboljšaju svoje uvjete, tako što će im, recimo, dati posla i kredite ili skupiti dobrovoljno sredstva, pa im pomoći izgraditi legalno naselje, školu, ambulantu, cestu, dakle - stvarno se brinuti za svoje sugrađane. Ali pomoći će im se i tako da ih se ne diskriminira, kao i da se od njih zahtijeva poštivanje zakona – recimo da šalju svoju djecu redovito u školu. Mnogo je načina na koji ljudi u jednoj zajednici žive zajedno, a učenje (individualne) odgovornosti samo je jedan od njih.

Moglo bi se zaključiti da za njihove bijedne uvjete života nisu odgovorne isključivo gradske institucije i nezainteresirani građani. Neodgovorni su i sami ljudi (bili oni pripadnici ove ili one rase, etničke skupine, naroda, nacije) koji ni ono malo što uspiju zaraditi ne ulažu u sigurnost sebe i svoje djece. Nema sumnje da im vlasti trebaju omogućiti da uvedu vodu i struju, da im treba autobus, škola, ambulanta… Bilo bi ipak dobro kad bi vlastitim naporom i ponašanjem tome i sami pripomogli.