Provođenje popisa stanovništva neraskidivo je vezano uz uspon moderne države, premda zapise o popisima koji su bili više ili manje većeg obuhvata, preciznosti i složenosti nalazimo i kod drevnih civilizacija.

Vjerojatno najstariji zapisi o popisivanju stanovništva sežu u 28. stoljeće prije Krista te se u tom slučaju radilo o popisu poreznih obveznika u starome Egiptu. Uz to, poznati su popisi za vojne, ali i vojnoobvezne svrhe u Mezopotamiji, Kini i Indiji te Grčkoj i, dakako, Rimu. Starozavjetna Knjiga Brojeva upravo nosi taj naziv zbog prebrojavanja hebrejskog stanovništva.

Premda povijest pamti i ranije popise, iz vremena Marije Terezije i njenoga sina Josipa II., prvi popis stanovništva modernoga tipa koji je proveden području bivše monarhije, pa tako i na području Hrvatske, bio je onaj iz 1857. godine. Korištena je relativno kratka i jednostavna popisnica, a mnoge od kategorija koje su tada državi bile važne, kao informacija o stanovnicima, i danas se koriste, odnosno nalaze se među pitanjima na koja građani trenutno imaju prilike odgovoriti putem internetskog samopopisivanja. Budući da se radilo o razdoblju u kojemu su stare feudalne odrednice još imale društvenu i političku težinu, popisnica je, između ostalog, bilježila plemenitaški status. Osim toga, sadržavala je informacije o pripadnosti vjerskoj zajednici, zanimanju, stalnoj ili privremenoj prisutnosti te datumu, ali ne i mjestu rođenja. Zanimljivo je primijetiti to da je dob ispitanika bila zapisivana puno detaljnije, u više manjih kategorija, dok je dob ispitanica bila grupirana u više većih kategorija. Posljedica je to želje države za preciznijim uvidom u dobne kohorte kod muškaraca poradi služenja vojnoga roka. Iz toga razloga u ta, ali i kasnija vremena, početkom dvadesetoga stoljeća, obitelji su, poglavito u seoskim krajevima, znale bilježiti sinove kao kasnije rođene kako bi se odgodio njihov odlazak u vojsku.

Počevši s popisom 1961. godine, u našoj se zemlji popisi provode u redovitim intervalima, svakih deset godina, te čak niti pandemija to nije uspjela poremetiti, odnosno nagnati državu na odgodu popisa. Inače, ako se ostvare zloguke prognoze i procjene demografa o tome da je broj (stalnih) stanovnika Hrvatske uslijed starenja te iseljavanja u zapadne države Europske unije pao na ciglih četiri milijuna ili čak ispod toga, vratit ćemo se na demografsko stanje iz 1950-ih godina.

Popisivanje po narodnosti i vjeroispovijesti ima dugu povijest, a u kontekstu naše države važno je jer se na temelju tih podataka provode javne politike koje proizlaze kako iz Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama, tako i iz Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica te bilateralnim ugovorima sa Svetom Stolicom.

U susjednim državama u kojima postoje ustavni aranžmani konsocijacijske demokracije, odnosno zajamčene podjele vlasti između različitih etničkih skupina (slučaj Bosne i Hercegovine), ili u onima u kojima titularni narod nije premoćna demografska većina (crnogorski slučaj), popisivanje stanovništva visoko je politizirano pitanje koje gotovo ima veću važnost od parlamentarnih izbora, a rezultati jako mogu ovisiti o metodologiji primijenjenoj u popisnici i načinu postavljanja identitetskih pitanja o jeziku, nacionalnosti i vjerskoj pripadnosti.

Kome i čemu služi?

U općoj poplavi sumnje i nepovjerenja prema znanosti, stručnosti, ali i svrhovitosti svega što dolazi kao naputak ili obaveza od države prema građanima, pored kritičara cijepljenja, javljaju se čak i kritičari popisivanja te tumače to kao nepotrebnu aktivnost ili pak napad na osobne slobode, integritet i privatnost. Međutim upravo popis stanovništva jedno je od obilježja moderne teritorijalne države koja ima sposobnost monopola na uporabu sile nad točno određenim teritorijem i stanovništvom, ali i obavezu pružanja širokog spektra javnih usluga svojim građanima.

Čemu, dakle, služi popis stanovništva? Popis je važan za praćenje migracija te pruža opći, no nezaobilazan uvid u demografske trendove. U njemu su sadržani relevantni podatci o stanovništvu koji postaju osnovica za, primjerice, adekvatno prostorno i urbano planiranje. Pored toga, smisleno i učinkovito usmjeravanje socijalnih transfera također se oslanja na podatke Državnoga zavoda za statistiku. Tu spadaju razne mjere pomoći stanovništvu koje je teško kvalitetno planirati bez ažuriranih podataka o samome stanovništvu.

Nekome će se pitanja u popisnici činiti čudnima ili nepotrebnima, no treba znati da je opći popis tek prvi korak, a na temelju njega statistički zavod može raditi složenije analize. Opća pitanja o karakteristikama naših kuća i stanova daje uvid u opću razinu blagostanja, odnosno kvalitete stanovanja, a na tragu ovih općih podataka moguće je raditi ciljane, manje popise što se bave specifičnim temama, od digitalizacije do raznih socioekonomskih tema.

Popisni podatci nisu samo važni državnim i javnim službama, već su korisni poduzetnicima i znanstvenicima. Naime bez točnih podataka o stanovništvu, njegovom razmještaju te dobnim i obrazovnim značajkama, razne industrije koje se oslanjaju na ispitivanja stavova potrošača o proizvodima i uslugama teško mogu osmisliti kvalitetne ankete i marketinške akcije koje osluškuju bilo tržišta. Pored toga, rezultati popisa stanovništva osnova su za daljnja istraživanja u znanstvenim disciplinama koje se bave stavovima i raznim pojavnostima u društvu, poput politologa, sociologa i psihologa, a nezaobilazan su alat i za istraživače iz područja javnoga zdravstva.

Budućnost popisivanja

Ovo je vjerojatno zadnji klasični popis stanovništva u našoj zemlji te će ga u budućnosti zamijeniti kombinacija posrednog i anketnog popisivanja. Naime suvremeni trendovi u demografskoj praksi, koje u Njemačkoj kao glavnoj i najvećoj članici Europske unije možemo pratiti još od kasnih 1980-ih godina (Danska je novi način popisivanja uvela prva u svijetu, 1981. godine), idu prema korištenju javnih registara podataka o stanovništvu što se ažuriraju i integriraju na godišnjoj razini, ali se i nadopunjuju nasumično odabranim manjim uzorcima općeg stanovništva (jedan posto svake godine, takozvani mikrocenzus).

Od 2011. postoji ujednačena metodologija Europske unije oko provođenja popisa u intervalima od deset godina, s jezgrom istih vrsta podataka koje se prikupljaju u svim državama članicama, no nije propisan točan način prikupljanja podataka. Pa ipak, sve je manje zemalja koje provode popis na tradicionalan, kontaktni način. Kao mogućnost koja stoji između klasičnog popisa u kojem stotine i tisuće popisivača hodaju od kuće do kuće te registarskog, administrativnog popisa nadopunjenog uzorkovanjem manjeg broja kućanstava, nadaje se upravo prva faza ovogodišnjeg popisa u Hrvatskoj – samopopisivanje putem platforme e-Građani. Već u prvom tjednu odaziv građana, odnosno kućanstava, bio je i više nego dobar, a do kraja ove faze popisa možda se možemo nadati tome da će preko četvrtine stanovnika biti popisano na ovaj način.

Kada bi se svi samopopisali, troškovi popisa bili bi neusporedivo niži, a i rezultati bi mogli vrlo brzo biti dostupni širokom broju korisnika. Ostaje nadati se da će već za idućih deset godina potpuna digitalna pokrivenost Hrvatske biti dosegljiva stvarnost.