Lagano započinje ono što se u medijima uobičava nazivati 'vruća politička jesen'. U tom kontekstu stranke počesto najavljuju veće ili manje planove aktivnosti za nadolazeće razdoblje. Prije nekih tjedana dana tako je odjeknula vijest da se Suverenisti savjetuju s ustavnim pravnicima oko prikladnoga teksta referendumskoga pitanja o euru koje žele ponuditi građanima na izjašnjavanje. Mostovci su, premda uz ogradu da bi oni radije vidjeli neku široku pučku referendumsku inicijativu o tom pitanju, izrazili načelnu podršku, a nije izostalo ni uskakanje Domovinskoga pokreta, kojemu tek prethode unutarstranački izbori, u taj novi referendumski vlak.

Radi se o strankama koje su i u ranijim navratima izražavale potporu referendumskom odlučivanju na nacionalnoj razini te su, u većoj ili manjoj mjeri, aktivno sudjelovale u pozadini nekoliko pučkih referendumskih inicijativa. Otvaranjem ove teme baš u ovom razdoblju one također pokušavaju skrenuti pozornost javnosti na sebe, posebice nakon što je odlazak Miroslava Škore s čela stranke koju je bio osnovao i inicijalno joj podario ime izazvao pregršt negativnoga publiciteta za političke aktere desno od vladajućeg HDZ-a. Naposljetku, odabir baš teme eura kao novoga borbenog polja između ovog dijela političkog spektra i premijerove stranke posljedica je i toga što je Plenković izrazito posvećen (skorom) uvođenju zajedničke europske valute, pa se oponiranje tim naporima nadaje kao odlična prilika onima koji grade svoju poziciju na kritici 'odnarođenih briselskih elita' i 'vraćanju politike narodu' (između ostalog, putem referendumskog odlučivanja).

Kako građani vide euro?

Prije nego se osvrnemo na recentne podatke o javnom mnijenju u Hrvatskoj treba priznati da je podrška uvođenju eura u svim državama članicama koje ga još ne koriste u blagom opadanju od 2011. godine. Dužnička kriza niza perifernih država članica i s njome povezana kriza europodručja na početku protekloga desetljeća negativno su se odrazile na povjerenje građana u euro, odnosno stvorile bojazni oko njegova uvođenja. Nasuprot tome, treba podsjetiti da su Europska središnja banka (ECB) i Europski sustav središnjih banaka (ESCB) upravo na gorkim iskustvima te krize, koja je politički, ekonomski, financijski i socijalno, pa i kulturno, u jednom trenutku ozbiljno uzdrmala jedinstvo Europske unije, u međuvremenu stvorili niz institucionalno-financijskih osigurača, nadzornih i jamstvenih mehanizama, koji u izrazito velikoj mjeri smanjuju vjerojatnost pojave slične krize u budućnosti. Drugim riječima, šanse za neki novi 'grčki scenarij' uvelike su smanjene.

Pogledajmo sada što hrvatski građani misle o euru, na temelju svibanjskih ispitivanja javnoga mnijenja provedenih u okviru Eurobarometra. Gotovo dvije trećine ispitanika smatra da Hrvatska (u ovome trenutku) nije spremna uvesti euro. Međutim treba podsjetiti da ni ECB ne smatra da je Hrvatska u ovome trenutku spremna za to jer nisu još ispunjeni svi formalni preduvjeti, a Vlada misli da će sa siječnjem 2023. godine doista moći uvesti euro. Naime jedan od konvergencijskih uvjeta koji još nije zadovoljen jest omjer javnoga duga prema BDP-u, a koji ne smije prelaziti 60 posto. U pretpandemijskoj 2019. on je iznosio 72,8, a tijekom ekspanzije državne potrošnje za vrijeme pandemijske 2020. popeo se na čak 88,7 posto. Pored toga, Hrvatska još mora usvojiti neka zakonska rješenja koja spadaju u kriterije za članstvo u europodručju. Naposljetku, naša je zemlja u srpnju 2020. ušla u mehanizam ERM II (čime će se fluktuacija kune prema euru uvelike stabilizirati) te u njemu treba biti barem dvije (prilagodbene) godine prije pokretanja uvođenja eura kao službene valute.

Prema ispitanicima, euro treba uvesti, no među zagovornicima uvođenja pretežu oni koji bi ipak pričekali određeno vrijeme, dok tek nešto manje od četvrtine ukupno ispitanih želi što skoriji ulazak u europodručje. Ovo upućuje na to da postoje značajne zadrške i bojazni među građanima oko brzanja u prelasku s kune na euro. Pa ipak, na izravno pitanje o podršci euru, nešto više od trećine daje negativan odgovor, s time da tek 11 posto izražava izrazito protivljenje euru. Ono što je važno istaknuti jest da nešto više od 50 posto ispitanika priznaje da su nedovoljno dobro informirani o euru.

Treba se prisjetiti toga da je i javna kampanja informiranja o ulasku u Europsku uniju možebitno bila nedovoljno ozbiljno provedena, a recentan primjer pada povjerenja dijela građana u Stožer civilne zaštite, preporučene i propisane epidemiološke mjere, ali i samo cijepljenje, djelomično je povezan s neadekvatnim i nedosljednim komuniciranjem s građanima. Nadalje, procjena pozitivnih, odnosno negativnih učinaka uvođenja eura navlas je jednako distribuirana među ispitanicima kao i podržavanje samog uvođenja. Drugim riječima, svoj stav o euru temelje na procjeni efekata koje će njegovo uvođenje imati na Hrvatsku.

Možda zanimljiviji dio podataka iz svibanjskoga Eurobarometra jest onaj o stupnju slaganja s tvrdnjama o konkretnim efektima uvođenja eura. Nešto više od polovice ispitanika smatra da će time Hrvatska izgubiti dio svojeg identiteta dok se istovremeno pedeset posto ispitanika ne slaže s time da će naša zemlja izgubiti kontrolu nad vlastitom ekonomskom politikom. Ogromna većina, njih 82 posto, izražava bojazan zbog rasta cijena koje bi konverzija mogla prouzrokovati, ali istodobno još veća većina, gotovo 90 posto, kaže da osobno neće imati problema prilagoditi se uvođenju eura. Dakle građani nisu toliko uvjereni u to da će uvođenje eura imati utjecaj na neovisnu monetarnu politiku (budući da je politika HNB-a ionako godinama harmonizirana na način koji ne dopušta veće intervencije, kakve su svojedobno predlagali zagovornici radikalnoga monetarnog suverenizma, poput onih iz Živoga zida), no svakako doživljavaju kunu kao dio nacionalnog identiteta te se boje rasta cijena.

Zanimljivo je to da se napuštanje kune doživljava kao gubitak nacionalnog identiteta kada istovremeno, svojom praksom, građani pokazuju nisko povjerenje u kunu. Naime Hrvati redovito štede u eurima, zadužuju se u eurima, u oglasniku ćete teško pronaći cijenu nekretnine ili automobila u kunama, a i u svatove uzvanici mladencima redovito u omotnici nose eure kao zalog za bolju budućnost. Daljnji paradoks je taj da je grčevito držanje građana uz njemačku marku, a potom euro, bilo posljedica jugoslavenske hiperinflacije te inflacije s početka 1990-ih godina, no nakon toga kuna je bila izrazito čvrsta (kritičari HNB-a bi rekli - i prečvrsta). Upravo ulazak u mehanizam ERM II omogućava lakše obuzdavanje inflacije s kojom se sada, nakon dugo vremena, suočavamo uslijed ekonomskih poremećaja koje je donijela pandemija.

Pored toga, bojazan od rasta cijena kod naših građana više je posljedica dojma i iskustva (emigranata) zbog velikoga skoka cijena u Njemačkoj u Austriji kada su napuštani marka i šiling. Slično se može reći i za liru, odnosno Italiju. Nasuprot tome, novija iskustva uvođenja eura, primjerice u baltičkim državama, ne govore o velikim cjenovnim skokovima. Također, HNB je najavio mehanizam dvostrukog isticanja cijena tijekom godinu dana prilagodbe, kako bi potrošači lakše mogli identificirati one koji žele tijekom konverzije preko noći zaokružiti račun na više.

Što se događa u drugim državama članicama?

Kakva je pak situacija u drugim državama članicama koje još nisu uvele euro? Danska je jedina isposlovala opt-out, odnosno izuzeće, između ostalog i od uvođenja europske valute. To je postignuto još 1992. godine Ugovorom iz Edinburgha, dakle godinama prije samog nastanka europodručja i hrvatskoga pristupanja Uniji. Pa ipak, i Danska se nalazi u mehanizmu ERM II, čime je danska kruna usko vezana uz tečaj eura. U biti, Danska je po svemu u praksi dio europodručja, no nema prava odlučivanja jer formalno ne koristi euro. Danska ispunjava sve uvjete, bio je u planu i državni referendum kojim bi se dokinuo opt-out za euro, no na kraju nije održan, a trenutno protivnici uvođenja blago vode u anketama.

Bugarska je, pored Danske i Hrvatske, jedina koja se nalazi u mehanizmu ERM II te planira uvesti euro 2024. godine. Također još ne zadovoljava sve formalne kriterije, a podrška je u posljednje vrijeme pala ispod 50 posto.

Švedska nema opt-out kao Danska, no njihovi političari i javnost budno prate ono što se događa u Danskoj te bi danska odluka o uvođenju mogla i njih potaknuti na sličan korak. No za sada Šveđani ne rade na pristupanju europodručju te svjesno ne ulaze u mehanizam ERM II. Podrška uvođenju je već neko vrijeme ispod 50 posto.

Rumunjska vlada nije do sada uspijevala u svojim naporima zadovoljavanja konvergencijskih kriterija, pa su planovi o uvođenju ove godine s 2024. pomaknuti na 2028. Premda je podrška donekle opala, preko polovice rumunjskih građana prema anketama podržava zamjenu domaćega leja eurom.

Poljska je brojem stanovnika i veličinom domaćega tržišta najveća država članica koja ne koristi euro. Budući da ga premijerova stranka Pravo i pravednost (PiS) ne podržava, Poljska ne radi na brzom ulasku te nema jasnoga datuma ni za ulazak u mehanizam ERM II, premda su zadovoljeni barem neki uvjeti potrebni u tom procesu. U posljednjih godinu dana snažno raste potpora euru te se približava razini od 60 posto.

Usprkos ranijim planovima, Mađarska trenutno nema jasan hodogram ulaska u mehanizam ERM II, a javna podrška kreće se između 50 i 60 posto. Kao i kod Poljske, pozadina nevoljkosti vlade da poradi na ispunjavanju konvergencijskih kriterija je širi sukob s Europskom komisijom i promatranje monetarne politike kao važne komponente nacionalne suverenosti.

Slično kao u slučaju Poljske i Mađarske, niti Češka nema jasan plan za uvođenje eura, premda je u puno boljoj poziciji što se tiče zadovoljavanja formalnih kriterija. Podrška uvođenju je značajno pala uslijed krize eurozone te se od tada nije oporavila, odnosno konzistentno je tek na oko 30 posto.

Što očekivati?

Sve države članice, osim posebnoga, danskog slučaja, obvezale su se u nekom trenutku u budućnosti uvesti euro. Shodno tome, referenduma o samom uvođenju eura u principu ne bi trebalo ni moglo biti. Međutim protivnici eura načelno bi mogli ponuditi referendumsko pitanje kojim bi se Vladu obvezalo na prolongiranje ulaska ili neke dodatne prilagodbene mehanizme. Poučeni iskustvom sličnih inicijativa iz nedavne prošlosti, ne trebamo automatski očekivati da će stranke koje su najavile referendum o euru uspjeti u svojem naumu prikupljanja dovoljno pravovaljanih potpisa. Također, inicijativa bi mogla propasti zbog međusobnih sukoba Suverenista, Domovinskoga pokreta i Mosta. Nadalje, premda Možemo ima afirmativan stav o referendumskom odlučivanju (no, prije svega, na komunalnoj razini), a SDP je još uoči europskih izbora 2019. iznosio bojazan zbog prebrzog uvođenja eura, teško je očekivati da bi ove stranke htjele na ovoj temi surađivati sa strankama desno od HDZ-a. Uz to, premijeru je ovo prioritetno pitanje (cilj je do idućih parlamentarnih izbora uvesti zemlju i u europodručje i u šengensko područje te time 'kompletirati' članstvo u Uniji), pa će se on, Vlada i stranka 'potrgati' da spriječe išta što bi moglo usporiti prelazak na euro.

Kao što smo vidjeli iz podataka, nekih 60 posto građana podupire ulazak u eurozonu, no ima bojazan od rasta cijena, ali i gubitka nacionalnog identiteta. Tu će važnu ulogu imati javna kampanja informiranja, kako Vlade, tako i HNB-a. Euro je prevažno pitanje da ga se prepusti širenju lažnih vijesti putem društvenih mreža, čemu tijekom ove pandemije i previše svjedočimo. Za kraj treba reći da su u praksi hrvatski građani itekako prigrlili euro, a Hrvatska je mala, otvorena ekonomija, kojoj će prelazak na euro omogućiti jeftiniji izvoz, manje kamate te više stranih ulaganja. Poput Danaca, nema smisla da de facto već imamo euro, a nemamo pravo suodlučivati o upravljanju europodručjem. Svakako je bolje biti za stolom, a ne pod stolom.