Prema konačnim rezultatima Popisa stanovništva za 2021., objavljenih prije nekoliko tjedana, samo smo u prošlom desetljeću izgubili 9,64 posto ili 413 tisuća stanovnika, pa je u Hrvatskoj broj stanovnika u 2021. pao ispod četiri milijuna i iznosio je 3,87 milijuna.

I dok se javnost zabavlja nelogičnostima iz Popisa stanovništva vezanima za podatke oko vjerske pripadnosti, činjenica da sada i službeno znamo da smo u deset godina izgubili praktički deset posto populacije i da ćemo, ako nastavimo ovim tempom, do kraja stoljeća biti demografski doslovno prepolovljeni čini se da ne uzrujava više nikoga. Vjerska struktura svakako je važna, ali pitanje demografskog izumiranja čitavog naroda valjda bi trebalo biti prioritet. Ili ipak ne?

Jedno stoljeće i dva i pol milijuna stanovnika manje

Negativni demografski trendovi nisu međutim samo dugoročni, nego su i ireverzibilni. Njihovu neumoljivost opet je najlakše predočiti slikom. Zamislite ogroman teretni brod dupkom nakrcan robom i s neispravnim sustavom upravljanja. Tom brodu treba zaokrenuti smjer kretanja kako ne bi udario u santu leda koja mu se nalazi na putu. Santu leda posada je uočila na vrijeme, no brod se uslijed neispravnog sustava upravljanja ne može tako lako ni zaustaviti ni skrenuti s putanje. U ovoj metafori Hrvatska je taj brod, sustav upravljanja je trenutačna demografska situacija, a santa leda prema kojoj plovimo, uz vrlo ograničene mogućnosti zaustavljanja ili skretanja, jest naše buduće demografsko potonuće sa svim njegovim dubokim negativnim ekonomskim i društvenim posljedicama.

Negativni demografski trendovi ujedno su lako predvidljivi. Negativne posljedice demografskog starenja i manjka djece rođene danas kroz demografske dobne strukture perpetuiraju se kroz nizove sljedećih generacija i dobnih struktura te kao posljedicu imaju prilično pouzdane dugoročne projekcije broja stanovnika. Projekcije Ujedinjenih naroda stoga su, nažalost, prilično izvjesne. Prema njima, Hrvatska će do kraja ovog stoljeća imati 2,1 milijun stanovnika, što je smanjenje od 45 posto u odnosu na broj stanovnika iz 2021.

Procjene iste agencije kažu i da s vjerojatnošću od 95 posto možemo očekivati da će se broj stanovnika u Hrvatskoj 2100. kretati između 1,7 i 2,6 milijuna stanovnika. S vjerojatnošću od 80 posto broj stanovnika u Hrvatskoj krajem stoljeća mogao bi se pak kretati između 1,5 i 2,9 milijuna stanovnika. To znači da je moguće da smanjenje broja stanovnika bude i nešto manje intenzivno, ali i da bude još intenzivnije nego što bi to procjena jednim brojem sugerirala (onim od 2,1 milijuna). Dakle u crnjem i malo manje izglednom scenariju nije nemoguće da bi se Hrvatska u svega jednom stoljeću mogla od zemlje s četiri milijuna stanovnika svesti na zemlju od svega 1,5 milijuna stanovnika!

Zašto nas nije briga za to što demografski izumiremo?

Zašto je neophodno da javnost, zastrašenu pandemijom, nuklearnim ratom, hiperinflacijom i klimatskim nepogodama, dodatno uznemiravam namjerno stavljajući naglasak na najcrnje moguće scenarije demografske katastrofe koja nam je na vrata zakucala ne danas, nego prije nekoliko desetljeća? Zato što, najjednostavnijim riječima rečeno, bez rasta stanovništva nema ni ekonomskog rasta. Zato što su za uspjeh javnih politika usmjerenih na popravljanje demografskih trendova potrebna desetljeća, pa se vladama kojima mandat traje svega četiri godine jednostavno ne isplati baviti demografskim problemima.

Zato što smo svi mi kratkovidni kad je budućnost u pitanju i dok nam je sada koliko-toliko dobro, ne zanima nas kako će nam biti za 30 godina. Zato što sve druge ekonomske politike usmjerene na povećanje ekonomskog blagostanja stanovnika ove zemlje ne mogu dugoročno povećati nacionalni dohodak, ma koliko uspješne bile u kratkom roku, ako se istovremeno suočavamo sa snažnim dugoročnim padom broja stanovnika. Konačno, zato što mnogi naši javni sustavi temeljeni na redistribuciji dohotka, poput onog mirovinskog i zdravstvenog, nisu održivi ako ne budemo u stanju zaustaviti ili barem ublažiti negativne demografske trendove.

Bez rasta stanovništva nema ni ekonomskog rasta

Rast broja stanovnika je naime ključna varijabla koja u dugom roku određuje potencijalni ekonomski rast, a to je onaj rast koji je neka ekonomija u stanju ostvariti i pri tome ostati u ravnotežnom stanju, odnosno da se ne pregrijava i ne generira inflatorne pritiske, da ne stvara rast duga, proračunskog i trgovinskog deficita. Projekciju broja stanovnika do kraja stoljeća i njezin utjecaj na ekonomske rezultate možemo stoga najbolje opisati sljedećom slikom. Budući broj stanovnika predstavlja visoki zid koji sa svih strana ograđuje ekonomski i društveni potencijal jedne nacije. Taj zid, koji nije lako ni preskočiti ni srušiti, određuje najveću moguću stopu budućeg ekonomskog rasta i povećanja životnog standarda koja je ekonomiji dostupna uz tekuće demografske trendove. Izvan prostora omeđenog zidom se pak nalaze veće stope ekonomskog rasta, kvalitetnije javne usluge i bolji životni standard, a koje je moguće ostvariti samo uz povoljnije demografske trendove. Što je veći projicirani pad stanovništva, to je manji prostor koji zid omeđuje, a raspon stopa rasta koje ekonomija više ne može dosegnuti sve veći. Također, što je projicirani pad stanovništva veći, manja je mogućnost da čak i vrlo uspješne ekonomske politike poluče značajno, dugoročno i održivo povećanje ekonomskog rasta i životnog standarda.

Ekonomski rast danas za bolju demografsku situaciju sutra

Ima li ikakvog načina za preskakanje tog demografskog zida? U demografskom stanju u kojem se Hrvatska trenutno nalazi jedino dugoročno rješenje za preskakanje zida je povećana imigracija stanovnika drugih zemalja u našu zemlju. Trebaju nam dobro dizajnirane imigracijske politike koje će u našu zemlju privlačiti mlade ljude koji žele i imaju mogućnost zasnovati obitelj u Hrvatskoj. Naša trenutna imigracijska politika privlačenja dominantno mladih muškaraca u radnoj dobi koji privremeno dolaze u našu zemlju, koji značajan dio svog dohotka šalju obiteljima u zemlju njihovog podrijetla i kojima Hrvatska često služi tek kao odskočna daska da nađu posao u nekoj prosperitetnijoj zemlji Europske unije, dobra je kratkoročna mjera za smanjivanje trenutnog nedostatka radne snage izazvanog upravo negativnim demografskim trendovima, no ona ni na kakav način ne doprinosi dugoročnom popravljanju istih tih trendova.

No da bi mogla privlačiti strane mlade ljude koji žele raditi i zasnovati obitelj u njoj, Hrvatskoj treba snažna ekonomija, odnosno trebaju nam veće stope ekonomskog rasta koje će garantirati povećanje razine plaća i kvalitetnije javne usluge. Ako toga nema, što će spriječiti kvalitetnu mladu stranu radnu snagu u Hrvatskoj da od početka sljedeće godine, i bez provjere putovnice, preko noći spakira kovčege i ode iz Zagreba u 140 kilometara udaljenu Ljubljanu ili 370 kilometara udaljeni Beč, u kojima mogu za isti rad biti dvostruko ili trostruko više plaćeni? To, drugim riječima, znači da bez više stope ekonomskog rasta danas nema ni povoljnijih demografskih trendova u budućnosti. To ujedno znači da je svaka današnja uspješna ekonomska politika ujedno uspješna imigracijska, a onda i demografska politika.

Kolika je važnost fertiliteta?

Naravno, negativne demografske trendove mogu donekle, ali tek donekle, ublažiti i demografske politike usmjerene na povećanje fertiliteta domaćeg stanovništva, odnosno broja djece. Pri tome valja imati na umu to da istraživanja pokazuju da demografske politike koje su dohodovnog karaktera, a koje su u Hrvatskoj vrlo popularne, nisu učinkovite jer samo ubrzaju odluku roditelja o trenutku rađanja djeteta, ali ne utječu na odluku o željenom broju djece. Puno su važnije i učinkovitije politike usmjerene na osnaživanje uloge žena u društvu i na radnom mjestu, fleksibilniji radni odnos roditelja, dostupnost i priuštivost vrtića i medicinske skrbi za djecu te priuštivost stanovanja. Ove politike zemlji poput Hrvatske nažalost ne mogu pomoći da se spriječi demografsko izumiranje, ali ga barem mogu donekle usporiti.

Učinkovite demografske politike usmjerene na povećanje fertiliteta stoga su važne, no ako želimo izbjeći demografsko izumiranje, još su važnije kvalitetne imigracijske politike. S obzirom na to da i na prve i na druge politike snažno utječe ekonomska snaga zemlje, za preokretanje negativnih demografskih trendova možda su najvažnije učinkovite ekonomske politike. To znači da ako želimo ne izumrijeti kao narod u 22. stoljeću, moramo početi raditi ono što smo trebali raditi od prvog dana naše neovisnosti, a to je doživljavati svaku našu ekonomsku politiku ujedno kao demografsku politiku. Sve naše neuspješne ekonomske politike stoga su istovremeno naše neuspješne demografske politike te izravno doprinose našem izumiranju. Političari, dajte to konačno shvatite!