Na konferenciji Europskog udruženja za urbana istraživanja, održanoj u lipnju prošle godine na Islandu, predstavljala sam rezultate rada o utjecaju strukture turističkog smještaja na cijene stambenih nekretnina u jedinicama lokalne samouprave u Hrvatskoj. Iako su rezultati rada uvelike odudarali od onog što je do tada bilo poznato u akademskoj literaturi, neočekivano najviše interesa među publikom izazvala je činjenica da su u istraživanju korišteni detaljni podaci o broju jedinica u privatnom smještaju.

Kolege iz Italije i Španjolske tako su se čudom čudili otkud nama u Hrvatskoj tako detaljni podaci o privatnom turističkom smještaju jer ih oni nemaju. U tom trenutku nisam znala koliko je loše stanje s prikupljanjem podataka o privatnom smještaju u drugim europskim zemljama, pa sam se čudila kako je to moguće.

Bauk nepostojećih podataka

Nedostatak podataka o privatnom turističkom smještaju uskoro više ne bi trebao biti bauk ni za jednu zemlju Unije. Naime Europski parlament usvojio je prošli tjedan Uredbu o prikupljanju i razmjeni podataka o uslugama kratkoročnog iznajmljivanja smještaja. Njezino donošenje rezultat je dugogodišnjeg lobiranja velikih europskih gradova podložnih prekomjernom turizmu, u kojima je došlo do eksplozije smještaja za kratkoročni turistički najam, poput Amsterdama, Barcelone i Venecije.

Rezultat te inicijative, u koju (slučajno ili ne) nije bio uključen nijedan hrvatski grad, Uredba je koja primorava vlasnike ili najmoprimce stanova i kuća što se izdaju u kratkoročni turistički najam da se registriraju te da s tijelima javne vlasti dijele informacije o svom identitetu i značajkama smještajnih jedinica za kratkoročni najam. Opis značajki jedinica trebao bi uključivati informacije o najvećem broju gostiju koji se mogu smjestiti u smještajnu jedinicu, naznaku o tome nudi li se cijela smještajna jedinica ili njezin dio te koristi li je iznajmljivač u stambene svrhe kao primarno ili sekundarno boravište ili u druge svrhe. Digitalne platforme, kao što su Airbnb i Booking.com, morat će s tijelima javnih vlasti dijeliti informacije o broju noćenja koje ostvaruju pojedine smještajne jedinice.

Što Uredba mijenja?

U drugim zemljama Unije, koje do sada nisu sustavno prikupljale podatke o smještajnim kapacitetima i ostvarenim noćenjima u privatnom smještaju, Uredba definitivno predstavlja korak unaprijed. Zemlje članice će tako u roku od dvije godine morati uspostaviti registre i prikupiti podatke o smještajnim kapacitetima za kratkoročni turistički najam, a digitalne platforme bit će prisiljene dijeliti podatke o ostvarenim noćenjima.

Te su podatke digitalne platforme ionako od 2020. već dijelile s Eurostatom, doduše ne za svaku pojedinu smještajnu jedinicu, nego na nešto više agregiranoj razini. Uredba dakle omogućuje praćenje turističke aktivnosti svake pojedine stambene jedinice koja se koristi u tu profitnu svrhu. U Hrvatskoj će to, nažalost, promijeniti gotovo pa ništa. Od 2016. godine imamo uspostavljen sustav eVisitor, a u njemu su svi podaci na koje se odnosi Uredba već dostupni i kontinuirano se ažuriraju. Zbog sustava eVisitor naša zemlja čak se smatra svojevrsnim predvodnikom u sustavnom prikupljanju podataka o kratkoročnom turističkom najmu.

Ima li ikakav učinak u Hrvatskoj?

Podaci o privatnom smještaju u Hrvatskoj i noćenjima ostvarenima u sustavu eVisitor bili su dostupni i prije 2016., no tada nije postojala jedinstvena digitalna platforma koja je olakšala i prijavu smještajnih jedinica i noćenja koja se ostvaruju u njima. No kako se u Hrvatskoj na privatni smještaj odnosi dvije trećine ukupnih turističkih smještajnih kapaciteta, a u ostatku Unije taj je udio manji od trećine, jasno je da su tijela javnih vlasti u našoj zemlji bila još davnih dana primorana na prikupljanja tih podataka. U protivnom uopće ne bismo znali što nam se događa s najvećim dijelom turističke aktivnosti u zemlji. Istovremeno, iznajmljivači u Hrvatskoj nisu se pretjerano opirali dijeljenju podataka. U drugim zemljama takav se vid najma često i ne prijavljuje zbog izbjegavanja plaćanja poreza, no kako je kod nas oporezivanje prihoda od kratkoročnog turističkog najma minimalno, hrvatski iznajmljivači nisu imali razloga ne registrirati se u sustav i ne dijeliti podatke.

Jedina bitna pozitivna promjena koju Uredba donosi je činjenica da će lokalne jedinice i Hrvatska turistička zajednica, koja vodi sustav eVisitor, sada imati informaciju o neprijavljenim noćenjima rezerviranima (a najčešće i plaćenima) preko digitalnih platformi, bilo da je riječ o noćenjima u komercijalnim smještajnim jedinicama, koje su i predviđene za tu svrhu, bilo da je riječ o nekomercijalnim jedinicama koje uopće ne bi trebale naplaćivati usluge turističkog smještaja. S obzirom na to da je izvjesno da se dio noćenja u komercijalnom privatnom smještaju ne prijavljuje te da se barem dio turističkog najma događa u nekomercijalnom privatnom smještaju, primjena Uredbe mogla bi pripomoći smanjivanju nelegalnog najma i u komercijalnom, a pogotovo u nekomercijalnom privatnom smještaju.

Podaci o cijenama i prihodima nedostupni

Iako Europski parlament i Komisija slave donošenje Uredbe kao velik uspjeh koji će doprinijeti učinkovitijem reguliranju i većoj transparentnosti europskog tržišta kratkoročnog turističkog najma, možemo je proglasiti tek Pirovom pobjedom Europske unije. Naime digitalne platforme za kratkoročni turistički smještaj uspjele su se izboriti za to da i dalje ne dijele podatke o cijenama privatnog turističkog smještaja, kao ni podatke o ukupnim prihodima što se ostvaruju od tog najma.

A ti su podaci u najmanju ruku jednako važni, ako ne i važniji za razumijevanje motivacije koja pokreće vlasnike stambenih jedinica da ih daju u turistički najam i time često trajno mijenjaju socioekonomske, urbane i prostorne karakteristike lokalnih zajednica u kojima se one nalaze. Drugim riječima, bez pristupa podacima o cijenama i ostvarenim prihodima od kratkoročnog turističkog najma nije moguće osmisliti kvalitetne politike koje bi trebale regulirati tu ekonomsku djelatnost i spriječiti potencijalno štetne učinke koje ona može imati na tržište stambenih nekretnina, autentičnost i urbano funkcioniranje u popularnim turističkim destinacijama.

Uredba je korak u pravom smjeru, ali...

Dobar primjer za tu tezu upravo je Hrvatska jer dug niz godina prikuplja podatke o privatnom smještaju koje predviđa Uredba, a po pitanju ograničavanja privatnog smještaja (uz izuzetak hvalevrijednih inicijativa vlasti Dubrovnika i Makarske) nije još ništa napravila. Postojeći podaci trenutno nas samo potiču da se bavimo prebrojavanjem i iščuđavanjem nad brojem jedinica u privatnom smještaju. No da znamo stvarne razmjere zarade od prijavljenog turističkog najma te da možemo procijeniti iznos neplaćenih poreznih i drugih davanja od neprijavljenog najma, možda bismo tada bili motiviraniji da nešto i poduzmemo kako bismo spriječili daljnju devastaciju prostora i negativne učinke prenamjene stambenih jedinica u one za turistički najam na priuštivost stanovanja.

Uredba Europske komisije o prikupljanju i razmjeni podataka o uslugama kratkoročnog iznajmljivanja smještaja predstavlja stoga samo mali, ali definitivno nedovoljan korak u pravom smjeru. Za Hrvatsku će ona značiti ili malo ili ništa, ali u ostalim zemljama Unije definitivno će povećati i uređenost i transparentnost tržišta kratkoročnog turističkog najma, što kod nas već postoji.

No Uredba ne adresira pravi problem koji generira kratkoročni turistički najam - profesionalnu i profitno usmjerenu eksploataciju stambenih nekretnina čija bi primarna svrha trebala biti trajno stanovanje. Kratkoročni najam kao usluga i platforme kao online posrednici takvih usluga izvlače stanove iz redovnog stambenog tržišta namijenjenog trajnom stanovanju, čime pogoršavaju problem nepriuštivog stanovanja, a on je poprimio pandemijske razmjere u čitavom svijetu. Inicijative Europske unije stoga bi trebale biti uglavljene u širu raspravu o krizi priuštivog stanovanja, a sama regulacija koju Unija donosi trebala bi se pozabaviti financijalizacijom i komodifikacijom stanovanja te donošenjem mjera na europskoj, nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini koje će povećati ponudu socijalnih i priuštivih stanova.