Čak i kada se puca, diplomacija još ratuje slijepom municijom. Pa tako i u ovom složenom libijskom slučaju, jer se veliki skup četrdesetak zemalja, koje su početkom ovog tjedna u Londonu uspostavile 'antigadafijevsku koaliciju', ipak prije svega sveo na očekivanu simboliku, dok se još uvijek neizvjesno raspravlja o pravim odgovorima na brojna složena pitanja o ovakvoj ili onakvoj budućnosti 'postgadafijevske Libije'. Gromoglasno 'ne' za Gadafija, kao zajednička odluka, ali još ne i zajednički dogovor kako se konačno riješiti otpisanog libijskog samodršca i kako (i treba li uopće) oružjem i obukom pomoći ovim pobunjenicima, među kojima – kako tvrde neki ozbiljni znalci u Washingtonu i Londonu – ima i onih (radikalni Palestinci, Al Kaida) koji se nikako ne sviđaju Zapadu. I dok su libijsko tlo rešetale koalicijske bombe i rakete, u Londonu su pobjegli i od onog što je već tada bilo moguće, pa se ideja da se po bosanskom receptu i za Libiju uspostavi neka peteročlana 'kontakt grupa', koja bi bila zadužena za političku režiju događaja, pretvorila u odluku o osnutku glomaznog savjetodavnog tijela od čak 35 članica, da bi u njega mogao ući i Katar, a nitko od moćnih Europljana ostao zaboravljen, bilo kao predvodnik (Francuska i Engleska), bilo kao gunđalo u zapećku (Njemačka i Italija).

Ovog trenutka nitko ne zna tko bi mogao biti neki 'libijski Mandela' koji bi sačuvao cjelovitu Libiju, uspostavio demokratsku državnu vlast, ujedinio suprotstavljena plemena i pomirio ratne neprijatelje, jer Gadafi nije toliko slab, kao što su mnogi vjerovali, a Gadafijevi protivnici toliko snažni, kao što su se neki nadali, pa se sve češće javljaju glasine da se Gadafija konačno mogu riješiti samo uz dragovoljnu pomoć Gadafija samoga, kojemu bi - ukoliko podvije rep - oprostili međunarodni sudski progon, a dopustili da slobodno pobjegne u zemlju po vlastitom izboru. Nekamo u Latinsku Ameriku (Venezuela?) ili Afriku (Uganda?), da ga ni namjerno, a ni slučajno, ipak ne bi morali ubiti na krilima iznuđene 'dvorske pobune'. U tajnoj diplomaciji nisu neuobičajeni i takvi ortački politički dogovori, bez obzira na rezolucije Ujedinjenih naroda, izjave velesila i želje potlačenih, u čemu je najvažnija samo promjena vlasti, a tek onda priča o zločinu i kazni. Možda se upravo zbog toga Gadafijev ministar vanjskih poslova Musa Kusa iznenada 'privatno' pojavio u Tunisu, kao jedan od rijetkih kojemu Zapad nije zabranio izlazak iz zemlje, a Gadafi ga još uvijek nije službeno smijenio.

U redovima pobunjenika još se nije javila osoba koja bi mogla preuzeti bilo kakvu lidersku ulogu, dok je papir (samo dvije stranice) koji su predstavnici pobunjeničkih snaga predstavili u Londonu više ili manje spretno sročen seminarski rad za koji su bili sigurni da će se svidjeti Zapadu. Demokracija, izbori, slobodno tržište, zaštita ljudskih prava kao najopćenitiji recept u vremenima kada su svi ti općeniti recepti po zapadnim političkim i civilizacijskim mjerilima postali tek obvezatni ukrasi za svaku iznuđenu promjenu vlasti, dok se sve ostalo ipak odvija po nekim mnogo težim, izazovnijim i manje predvidljivim pravilima igre.

Posljedice arapske revolucije

Čak i tamo gdje su pobijedile odlučne revolucije, u mnogo sređenijim državama ponovno raste novo nezadovoljstvo zbog toga što su 'stare elite ukrale novu revoluciju', kao u Egiptu, gdje nedodirljiva vojska provodi 'Mubarakovu revoluciju bez Mubaraka', ili u Tunisu, gdje prijevremeni predsjednik republike u privremenoj vladi gotovo svakodnevno mijenja najvažnije ministre (najnovija je žrtva ministar policije). Libija neće postati Irak, ali je Irak još daleko od demokracije. Ovog trenutka američka se vojska u Bagdadu sprema kući nakon manje ili više uzaludnih osam godina, dok ponovno počinje novi val međusobnih iračkih obračuna u borbi za 'Irak bez Amerike' (u Tikritu je u domaćim obračunima ovog tjedna pobijeno 55, a ranjeno 98 ljudi). Čak su i u Južnom Sudanu, gdje je po zapadnom receptu nedavno čak 98 glasača na općem referendumu poduprlo neovisnost, iznova planule krvave političke i plemenske bitke u kojima stradavaju stotine civila, pa se konačni 'trijumf demokracije i samoodređenja' pretvorio u novi rat u vlastitom dvorištu. Sjever Sudana je izgubio naftno bogatstvo, a oslobođeni Jug nije dobio sigurnost, pa diljem svijeta, a ne samo u Libiji, bujaju sukobi u ime slobode i ravnopravnosti, a ispod žita se kuju planovi za nove naftne raspodjele.

I zbog toga je Barack Obama bio i mudar i iskren, proglasivši u svom nedavnom 'libijskom govoru' 'doktrinu bez doktrine' kada je riječ o nebeskim štitovima i političkim rovovima. Dobitnik Nobelove nagrade za mir u tom govoru nije spomenuo ni riječ rat, a ni riječ pobunjenici, dok je većinu dvojbi – kako to kaže kolumnist magazina Time – ostavio potpuno otvorenima, bez obvezatnog izbora između sustavnih odgovora na pitanja 'kamo idemo, a kuda nećemo ići', 'gdje ćemo upotrijebiti oružje, ali nikada i pješadiju', 'gdje će se spašavati živote, ali ne i mijenjati režimi' ili pak 'krenuti kao prvi, ali se što prije prvi skloniti u pozadinu'. Washington ima pravo na procjenu vlastitih interesa, poručuje Obama, a nikada ne smije ostati sam i jedini, pa tako postaju bezrazložna i bespredmetna potpitanja o tome zašto se nije bombardirao Bahrein, gdje je prijateljski kralj počinio 'gadafijevska zvjerstva', ili izravno interveniralo u Darfuru, gdje su izginule stotine tisuća, jer – kako je to opisao jedan suradnik Bijele kuće – 'u ovakvim akcijama ne vrijede ni pravila obvezatnog djelovanja, ni pravila presedana', dok konačna odluka ovisi od slučaja do slučaja, a ponajviše o pojedinoj zemlji i određenom trenutku, dugoročnim i kratkoročnim interesima, obrani strateških zakletvi i potpori javnog mnijenja.

Obama nije Truman, koji je tvrdio da će poduprijeti 'sve koji ne žele biti podčinjeni', a ni Kennedy, koji je obećao da će biti spreman 'platiti bilo koju cijenu i podnijeti svaki teret... da bi osigurao pobjedu slobode', a pogotovo ne George Bush, koji se zakleo 'da će u cijelom svijetu iskorijeniti tiraniju'. Obama je iskren, oprezan i promišljen, bar kada se radi o uzaludnom razmetanju velikim riječima, a kada se američki predsjednik odluči za politiku opreznog odmjeravanja, a ne obvezatnih križarskih ratova, ni široka koalicija od četrdesetak zemalja, koja se ovog tjedna okupila u Londonu da dogovori svrgavanje Gadafija, nije mogla dogovoriti neke čvrste i konačne odluke. Mnogima se neće sviđati ova 'Obamina doktrina bez doktrine', koja zagovara pravdu i slobodu, a ipak po vlastitom izboru zadržava pravo preskakanja obvezatnog morala i neizbježne odgovornosti, ali ni Truman, ni Kennedy, a pogotovo ne Bush, nikada nisu krenuli u križarske ratove protiv vlastitih 'korisnih idiota', bez obzira na stalno mahanje batinom, pa će tako vladar Bahreina, kralj Hamad bin Isa al Kalifa, bez prevelikog straha i dalje slati tenkove na ulice, ukidati internet, uvoditi izvanredno stanje, hapsiti ranjenike u bolnicama i pozivati (i dobiti) vojnu pomoć iz Saudijske Arabije, dok će neuravnoteženi Gadafi biti sretan ako prođe poput Mubaraka.