Javnim radovima, tim jednostavnim rješenjem nezaposlenosti koristile su se sve autokratske vlasti. Primjera je mnogo: od staljinističkih kanala rasutih (i zaboravljenih) po bivšem SSSR-u, Pol-Potovog preseljenja građana na polja, pa sve do Hitlerovih autoputeva. Ali njime su se služili i nešto demokratskiji režimi: Roosevelt je, primjerice, u razdoblju velike depresije izgradio branu Hoover.

Ideja javnih radova nije bila strana ni hrvatskim navodno 'neoliberalnim' vlastima. Autocestama se jačao građevinski sektor. Goleme rukometne dvorane danas uglavnom zjape prazne. No, možda najzanimljiviji oblik 'javnih radova' nedavno je ponudila opozicija idejom podvodnih tunela prema otocima. Javnosti još nije poznata kalkulacija troškova izvedbe tog projekta, ali poznato je da bi automobilski tuneli završavali u Nacionalnom parku Kornati u kojem su automobili - zabranjeni. Nije poznato koliko bi domaćih ronilaca bilo uposleno na tom projektu i koliko bi to smanjilo domaću nezaposlenost. Kako je nekoć govorio Sokrat o Heraklitu Mračnom: 'ono što sam razumio – dobro je, a valjda i ono što nisam, ali za ono što nisam razumio trebat će mi pomoć ronilaca s Delosa'. Možda zato danas na Delosu nema ni ronilaca ni – stanovnika.

Kada su sedamdesetih godina američkom nobelovcu Miltonu Friedmanu pokazali javne radove na rijeci Yang-Ce, Friedman je kineske domaćine upitao zašto umjesto lopata ne koriste bagere. Domaćini su mu odgovorili da na taj način podižu razinu zaposlenosti. Na što im je Friedman, po predaji, odgovorio: 'Ah: kada biste im umjesto lopata dali žličice, vaša bi razina zaposlenosti bila još i mnogo viša.'

Zlatne groznice i helikopterski novac

Takva apsurdna rješenja nezaposlenosti nisu prerogativ diktatora i nevještih političara. Danas ih u nešto drukčijem obličju često nude i posve ozbiljni ekonomisti. Jedno od takvih rješenja o kojem se danas posve ozbiljno priča jest tzv. 'helikopterski novac': zašto razmišljati o javnim radovima kada ljudima možemo bacati novotiskani novac iz helikoptera (Bernanke), a možemo ga zakapati i u jarke (Keynes), pa će već hvatanjem i iskapanjem ljudi stimulirati 'potražnju' i održavati konkurenciju. A možda bismo se mogli koristiti i mnogo jednostavnijom, starom ruskom metodom pune zaposlenosti – metodom Jerofejevljevog Venjičke iz knjige 'Moskva - Petjuški', koji je parnim danima zakapao kablove, a neparnim ih otkopavao.

Nekoć su u slične svrhe 'neoliberali' izmišljali zlatne groznice i Eldorada u južnoj Americi, a ovce su im jele ljude. Jednim su udarcem rješavali dvije muhe: ljudi su se iseljavali, a pri tome čak i nalazili posao. Problem nastaje samo ako takvim rješenjima želite minirati i onaj malo dublji problem: problem javnoga duga. I to tako da ga povećate! (što pak podsjeća na već spomenutog brkatog druga koji je govorio kako će država odumrijeti tako da još malo ojača.)

Vjerovnici bez batine?

Ali koga brine bismo li takvim rješenjima, bez obzira radi li se o komandnim javnim radovima ili liberalnim zakapanjem novca u jarke, doista riješiti problem nezaposlenosti? Cijelu jednu svojtu očito – ne! U tome jatu nudi se još jedno slično-genijalno rješenje – da zaboravimo na dugove! (Ta ljudi smo!)

U knjizi 'Dug. Prvih 5000 godina,' 'antropolog' David Graeber 'dokazao' je pred par godina kako se dugovi ne trebaju vraćati. Općenito, tvrdio je Graeber u svojoj povijesnoj analizi, ideja da se dugovi moraju vraćati počiva na moraliziranju, a ne na znanosti. Dapače, kada bismo isključili tu neznanstvenu hipotezu, kaže Graeber (Je n'ais pas besoin de cette hypotese, kako je nekoć Laplace govorio o Bogu) stvar bi bila jasna: Propali bi vjerovnici a ne dužnici, a tako bi i trebalo biti. To bi još i moglo proći da vjerovnici sa sobom ne nose i jednu debelu batinu.

OK, sada ozbiljno! Ekonomistima (i antropolozima) te vrste trebalo bi prikazati film Disclosure (onaj o spolnom uznemiravanju), u kojem tajni prijatelj Michaelu Douglasu šalje mail: 'Nisi riješio problem! Riješi problem!'

Odisej, sirene i tunel za Had

A problem je nažalost u tome da Europa - zajedno s nama ili mi zajedno s njom - već duže vrijeme ne proizvodi dovoljno konkurentne proizvode. A ne proizvodi ih jer ima previsoke nadnice. Za moralizatore: zato što smo navikli živjeti iznad svojih mogućnosti. Stoga bi novac iz helikoptera ili zatrpanih jaraka (po uzoru na otoke s blagom), bez promjena naših navika, ubrzo odlutao u Kinu, Indiju, ili pak nama, običnim smrtnicima, kojima je doseg kupovina košulja – u Vijetnam i Bangladeš. Dogodilo bi se isto ono što se cijelo vrijeme i zbiva: taj doštampani novac ionako bi ubrzo odlutao tamo gdje se proizvodi najjeftinija i najpoželjnija roba. It's economy stupid.

Oooombla… Plooomin… Podvodni tuneeeli… zavodnički pjeva klapa naših (bizantinskih?) Sirena. Naš se Odisej –neoliberal srećom prikovao za jarbol, začepio je uši svojim mornarima, i u nadi da se brod neće skršiti baš na ovome otoku, već smišlja kako će kormilariti novim europskim Scilama i Haribdama, ne bi li nas sretno vratio u neku nama dragu, izmišljenu Itaku. Ali zov Sirena sve je bliži.

Dobrim namjerama i tunelima popločen je najkraći put – do Hada.