Zacijelo ste i sami primijetili: kao u LZMK-ovoj "Hrvatskoj enciklopediji", tako i na hrvatskoj inačici Wikipedije, definicija pojma "most" započinje riječju - "građevina". Takav kontekst, složit ćete se, baca pomalo drugačije svjetlo na onaj (tobožnji?) lapsus Tihomira Oreškovića u prvom obraćanju javnosti nakon dobivanja mandata za sastavljanje nove vlade. Znate one, već sad zlatnim slovima u tisućljetnu hrvatsku poviestnicu upisane riječi: "...da služmo hrvatskom građevinama..."?

Iskreno govoreći, čudim se da lokalni prvosvećenici i apostoli teorijâ zavjere još nisu uvezali te dvije činjenice, pa nam objasnili kome zapravo mandatar, stigavši "from the sky right into the ribs", namjerava služiti. Čuđenje je tim veće što im sigurno nije promakao još jedan signifikantan detalj s iste priredbe: najprije je mandatar dao predsjednici fascikl s potpisima zastupnika koji ga podržavaju, a onda, niti dvije minute kasnije, ona mu je taj isti fascikl, ni ne povirivši u njega, vratila i svečano ga rastvorila. A unutra - nigdje nijednoga potpisa, osim njezinoga na odluci o imenovanju. Recite što hoćete, ali meni se čini da nije potrebno biti ne znam kako poseban spin-buster pa da se iz toga ispile najmanje tri, brat bratu, barem solidne teorije zavjere. Čisto onako, za razonodu.

Naši supertalenti, međutim, odjednom - ni mukajet. Za pretpostaviti je da ih ponešto ipak ima, uglavnom po onim portalima i kanalima koje nije uputno posjećivati bez prethodnih konzultacija s liječnikom ili ljekarnikom, ali u običnijim medijima, čak ni na portalskim forumima, nema bogzna kakve kreativnosti. Jednostavno, i najmaštovitijima su pregorjeli osigurači. Preveliko je opterećenje političkom svakodnevicom, u kojoj se bizarnosti, kontradikcije i nevjerodostojnosti nadskakuju tolikom frekvencijom da i najdarovitiji izmišljatelji ne stignu posložiti kockice za plasiranje svojih teorija i otkrića "što je zapravo posrijedi".

Je li izlist zaista izlist, i zašto nije? Je li Enimark Ponjević doista pravo ime ili tek anagram u prvoj fazi mukotrpnog nastajanja? Jedan je čovjek rekao drugom čovjeku da treći prisluškuje četvrtoga, po nelegalnom nalogu petoga kako bi šestome dojavljivali tko su sedmi i osmi s kojima je prvi kontaktirao; ne, ne mogu vam ja reći tko su, to morate pitati njih, pa neka sami javnosti dokažu da nisu i da sam ja u krivu. Smanjit ćemo broj ministarstava u novoj vladi čim je sastavimo, ali nam treba šest mjeseci da prebrojimo koliko ih ima, a potom još samo godina i pol da te neodgodive reforme i provedemo, te će stoga sve ostati isto jer ne možemo krenuti dalje bez tih temeljitih reformi, oko kojih ćemo se usuglasiti čim sastavimo vladu stručnjaka s debelim referencama i jasnim vizijama...

I što da u takvom okruženju radi čovjek kojega je izvuklo iz šešira i "out of the blue" uvalilo mu u ruke fascikl s potpisima ljudi koji ga uopće ne poznaju, ali mu daju punu podršku da napravi nešto konkretno s ovom zemljom i društvom? Kako da se pripremi za takav posao - ili barem da prikrati vrijeme građenjem dojma da se uistinu priprema - osim da se konzultira s ljudima koji ipak nekog vraga znaju, s dosadašnjim ministrima onih resora koji državi, manje ili više uspješno, donose konkretan prihod? Što mu drugo preostaje osim da svakog jutra u piano-baru "Sheratona" izgovori mantru "Play it again Sam", pa najprije obavi konzultacije o aktivnoj stanci u napretku konstruktivnog nazadovanja konzultacija između Mosta i HDZ-a, pa onda primi nekoga tko je u stanju baratati bilo kakvim stvarnim, potkrijepljenim, provjerivim službenim brojkama? Čisto za slučaj da jednog dana doista i postane premijer.

Razgovarajući s donedavnim ministrima gospodarstva, graditeljstva i turizma (iz čega mediji, željni bilo kakve konkretnije ekskluzivičice, odmah ispaljuju ćorke o njegovu vabljenju ili pak njihovom uvlačenju u stručni Tim) mandatar Orešković iscrpio je sve koliko-toliko prihodovne resore. Što će sad, dok teku konzultacije o neodloživom hitnom konzultiranju, tijekom kojih će netko nekom nepostojećem saborskom odboru prijaviti nekoga na temelju nepotvrđenih i neprovjerivih ali pozudanih indicija? Hoće li - dok Petrov i Karamarko dogovore koju će "zadnju riječ" kazati on, stručni čovjek od njihova najvećeg povjerenja - početi dozivati i tehničke ministre iz rashodovnih resora, sve do "kalčr", pa i s njima "imati diskusije", ili će sve češće pogledavati na sat dok mu, besposlenome i sve karikaturalnijem, pijanist Sam još jednom svira "Livin' la vida aburrida" od Emericka Martinjevića?

Nastavi li se ovako - a čak ni uvijek dosljedni Grmoja nema neprovjerene pouzdane indicije da možda neće - sve je izvjesnije da će se, nogometnim rječnikom govoreći, Orešković do kraja zimskog prijelaznog roka vratiti u matični klub, tamo gdje je bio standardni prvotimac, umjesto da ovdje grije klupu i iščekuje obećanu minutažu. A mi, mi ćemo tako prijeći puni krug od Sanadera do Kanadera, od jednog do drugog iznenadnog "Hvala na suradnji i doviđenja"; od premijera koji je bježao pred policijom do mandatara koji bježi od beskrajnih konzultacija o policiji.