Eurosong i pripadajuća Dora događaju se jednom godišnje, baš kao i slični TV spektakli s nacionalnim nabojem, poput prvenstva u rukometu. Tim povodom svake godine u ovo doba iz hibernacije izrone svi hrvatski izbornici za rukomet, pop kulturu ili TV zabavu općenito te uvijek imaju najpametniji odgovor na pitanja tipa zašto idemo u napad s igračem više bez vratara i što bismo to trebali poslati na europsku smotru lakoglazbenih nota. Rukometni dio priče prepustit ćemo sportskim kolegama, no kad pitate hrvatskog stručnjaka što bi trebalo ići na Eurosong, odgovori se mogu grubo razvrstati u tri tabora.

Tim 'treba poslati zvijezdu s pedigreom kao što su Grašo ili Rozga' ignorira činjenicu da se Eurosong od eksplozije društvenih mreža pretvorio u transgeneracijski metaverzum u kojem je nebitno koliko je tko popularan kod kuće, već traži cjelovito spakiranu priču – uostalom, Nina Badrić, valjda najveća hrvatska pop zvijezda, prije nekoliko godina ostala je u polufinalu. Tim 'pošaljite klince da se ne sramotimo nekim užasom' pak previđa činjenicu da je posljednji put Hrvate u finale 2017. uveo Jacques s čistim gimmickom, trikom šizofrene scenske persone koja je čas pop, čas operni pjevač, dok mlađahna Albina s koliko-toliko pristojnom pop pjesmom nije upala. Tim 'ajmo nešto novo, originalno i drugačije' zaboravlja da je u hrvatskoj mainstream glazbi novo, originalno i drugačije oksimoron i da ga nikako nećete otkriti na događajima tipa Dora, a koja i dalje pliva u mutnim vodama utaborenih kombinacija hrvatskog glazbenog miljea.

Zato je za pohvalu to što je HRT ove godine, barem gledano izvana, postupak izbora kandidata javne televizije za Eurosong pokušao osuvremeniti i prilagoditi standardima digitalnog doba. Više od mjesec dana prije Dore na YouTubeu imamo priliku poslušati svih 18 pjesama, pogledati spotove i otprilike znati što nas čeka u Opatiji. Kako je Eurosong sad globalna manifestacija koja, nakon Australije i Amerike, najavljuje širenje i na azijsko tržište, ovakav pristup osigurava neophodan buzz i šansu da netko od izvođača, posebno ovih mlađih, upeca koji dolar od streamanja i izvan Hrvatske. Naravno, šansa je to i da pobjednik natjecanja, tko god on bio, ima bolju startnu poziciju za PR uoči ovogodišnjeg Eurosonga.

Ipak, sve bi to imalo puno više smisla kad bi iz male bare hrvatske Dore, umjesto onih ribica za pedikuru i masažu kože, jednom uistinu izronio nekakav krokodil koji je u stanju progutati konkurenciju u Liverpoolu - ili barem gušter koji bi nekako progmizao u finale. Nakon preslušanog – a moramo opet sa žaljenjem ustvrditi da smo to i očekivali – čisto sumnjamo da će se to dogoditi. Zato smo dojmove podijelili u tri grube skupine koje odgovaraju gore spomenutim kategorijama hrvatskih glazbenih izbornika: mlade nade, etablirane zvijezde i 'nešto drugačije'.

Na mladima svijet ostaje: Od trap popa do retro popa

Nedvojbeno najozbiljnija pjesma i jedina u ovogodišnjoj ponudi koja zvuči kao da je snimljena 2023. godine jest 'Kreni dalje' Eni Jurišić, predvodnice post-The Voice vala mladih hrvatskih vokala. Najveći nedostatak je ogromna sličnost s 'Trebaš li me', ponajvećim hrvatskim hitom posljednjih godina koji je Eni ubola s Matijom Cvekom, no zanimljive harmonijske promjene i produkcijska rješenja ipak je uspijevaju odmaknuti od spomenutog dueta i ostaviti ispred konkurencije.

Još su tri pjesme na tragu funkcionalnih pop formata za Eurosong: 'Free Fallin'' splitske pjevačice Đane kao pokušaj Branimira Mihaljevića da stvori novu Albinu te 'Nesreća' Hane Mašić, medijski titulirane 'hrvatske Selene Gomez' i prve Hrvatice koja se plasirala u finale ‘Zvezda Granda’. Ona pokušava prepakirati klasičan format balkanske balade a la Željko Joksimović u ključu Senidah, što joj donekle i uspijeva, ali tradicionalni hrvatski strah od 'istočnog grijeha' vjerojatno će je zadržati daleko od plasmana pri vrhu.

S mladim pjevačicama pokušali su i iskusni lisci Boris Đurđević i Siniša Reljić - Simba, no njihovi monotoni plesnjaci u izvedbama Meri Andraković i Patricije Gasparini tek su filleri ovogodišnje Dorine playliste. Nešto bolja budućnost smiješi se splitskoj četvorki The Splitters, sastavljena od dva puta po dva brata: njihova ukusno aranžirana pop balada 'Lost and Found', u koju se također upleo Branimir Mihaljević, na trenutke se dotiče i baroknih elemenata retro popa i zvuči kao nešto što bi na Eurosong poslala neka Nizozemska ili Danska, ali realno ima minimalne šanse.

Zvijezde pjevaju: Od kilavih do žilavih

U ovoj kategoriji, popularno nazvanoj 'ni vrit ni mimo', dominiraju etablirani hrvatski izvođači koji su s pola snage pristupili pokušaju plasmana na Eurosong. Detour su u prosječnom popu 'Master Blaster' reciklirali sami sebe iz nekoliko pjesama, a riječki pjevač Boris Štok prežvakao neke od svojih hitova u mlakoj baladi 'Grijeh'. Uporni Istrijan Bruno Krajcar još jednom pokušava na Dori, ovoga puta s besmislenom zezalicom na račun planeta ugroženog klimatskim promjenama, kojoj fali još samo prorok tipa Mario Petreković… pardon, tu je.

Posebna je priča Damir Kedžo, kojeg je propuštanje otkazanog Eurosonga u pandemijskoj godini, kad je pobijedio na Dori s patetičnom baladom 'Divlji vjetre', uzdrmalo u toj mjeri da je za povratak koristio usluge međunarodnog autorsko-producentskog tima. Oni su mu isporučili mišićavi pop koji uistinu previše podsjeća na 'Human', megahit Rag'n'Bone Mana. Optužbe za plagijat su u situaciji kad 90 posto pop glazbe sliči kao jaje jajetu uzaludne poput tužbalice na sudačku krađu u sportu, ali bilo bi zanimljivo vidjeti hoće li Kedžu, ako kojim slučajem pobijedi, netko uistinu diskvalificirati.

Treći put: Umjetnici moraju biti zdravi ili neretvanska nevera

Kategorija 'nešto drugačije' Hrvatima obično ne uspijeva, uglavnom zbog nedovoljno izoštrenog smisla za humor i ironiju u mainstream glazbi, a tako je i ove godine. Kvarnersko-istarska kantautorica Barbara Munjas ublažila je autorsku hrabrost sa solidnog ovogodišnjeg albuma 'Right Place & Right Time' u nekakvo paralelno čitanje Konstrakte, što možda izvadi neki neobičan scenski nastup. NIje uspio ni baladni eksperiment dubrovačke jazz pjevačice Maje Grgić, dok kvarnerski pankeri Krešo i Kisele kiše popunjavaju ovogodišnji slot Kawasaki 3P-a neuspjelim pokušajem sprdanja na hrvatski mentalitet kuknjave u pjesmi 'Kme kme'.

Najveći favorit u ovoj kategoriji, a koliko čujemo i na cijeloj Dori, pokušaj je ironične etno brojalice 'Nevera (Lei, lei)’, projekta groznog imena Harmonija disonance magistra muzikologije Bartola Stopića iza kojeg aranžerski stoji društvo iz elektro pop benda Pocket palma. I dok se većina domaćih fanova Eurosonga nadmeće u hvalospjevima, drugi u njoj prepoznaju i Aliexpress verziju 'Shuma' benda Go A, s kojim je Ukrajina trebala pobijediti na Eurosongu prije dvije godine umjesto onog prošlogodišnjeg užasa. Nije isključeno to da na tom Lado Electro sentimentu i napravi nešto na Eurosongu, no za početak treba nešto učiniti s ovim lyric videom koji se ne bi mogao preprodati ni Hrvatskoj turističkoj zajednici.

Najveći pak podbačaj u ovoj kategoriji te na cijeloj Dori neobjašnjiva je glupost po imenu 'Mama ŠĆ' riječkih legendi iz Leta 3 koje smo prije dvadesetak godina priželjkivali na Eurosongu, e da bismo danas dobili promašenu provokaciju koja zvuči kao otpadak s 'Bombardiranja Srbije i Čačka' - koncept usporediv s pokušajem Johnnyja Rottena koji se nada pobjedi na irskom izboru za Eurosong, dok javno pljuje po njemu. Let 3 nam najbolje pokazuje koliko se Eurosong promijenio: nije više dovoljno samo izaći sa šajkačama i nakurnjacima u to društvo spektakla, već i camp nastup traži pokriće u pjesmi koja neće iste sekunde završiti u košu za smeće. Ponadajmo se da će ove godine pobjednička hrvatska pjesma u metaverzumu Eurosonga izdržati barem to famozno drugo preslušavanje.