Ovih su se dana, od Petrice Kerempuha pa do Jelačića, od Stjepana Radića pa do Matoša, mnogi spomenici u Zagrebu probudili s crvenom kravatom oko hrvatskog vrata, samo je jedan osvanuo s plavim licem, iako nije ni štrumf ni avatar. Zapravo, još se nije ni stišala javna rasprava oko toga završava li mu nadimak na 'o' ili 'a' kad je na prsima dobio veliko 'U', s ušima i znakom križa u njegovim raljama.

Koliki je koeficijent za šaranje ove biste bio u kladionicama, nije poznato, kao što će, iskustvo nas uči, ostati nepoznat i počinitelj ovog vandalskog čina.

U Hrvatskoj je početkom Domovinskog rata djelomično oštećeno ili srušeno više od tisuću spomenika podignutih u sjećanje na poginule pripadnike Narodnooslobodilačkog pokreta. Ono što nije minirano ili oštećeno tijekom vojnih operacija ostavljeno je zubu vremena i skupljačima sekundarnih sirovina.

'Lenin is dead, God is alive'

Nisu Hrvati jedini koji su devedesetih masovno rušili spomenike i mijenjali imena ulica. Bez megalomanskih statua ostali su mnogi gradovi zemalja tzv. Istočnog bloka. Ulice su dobivale nova-stara imena ili, ponegdje, posve nova, pa i kreativna rješenja. Tako je u jednom ukrajinskom gradu Lenjinova ulica postala Lennonova. Ljudi su ritualno poništavali jedno vrijeme i jedan sustav u kojem nisu bili slobodni i koji im je nametnut. Mentalno, to baš ne ide tako lako. No mi nismo rušili spomenike stranih osvajača. Rušili smo one podignute domaćim ljudima, poginulima za ideju koja se iz današnje perspektive možda čini promašenom, ali njima je bila sveta. No kad-tad svi koji su rušili tuđe spomenike, da bi na sličan način sijali svoje, završit će slično.

Nije Hrvatska ni jedina zemlja u kojoj se spomenici šaraju, ali postoje one u kojim se to radi s više smisla i duha, ponekad na način koji vas nasmije ili ostavi misliti, kao što je slučaj sa spomenikom palim sovjetskim borcima u Bugarskoj, koji često mijenjaju stajling: od američkih strip junaka do vojnika u ružičastom, kao znak isprike zbog ruske okupacije Praga, u kojoj su sudjelovali i Bugari. Kad su izbili sukobi između Ukrajinaca i Rusa, centralni lik (Superman) i zastava iza njega obojeni su u žuto i plavo, u znak podrške Ukrajincima. Ili po cijeni od 40.000 dolara otkupljenog i u američkom gradu Seattleu lociranog Lenjina, koji je jedno jutro osvanuo krvave ruke, a drugi dan s transparentom na prsima: 'Lenin is dead, God is alive'.

Rušenje spomenika staro je koliko i njihovo podizanje, koliko i ratovi za teritorij, osvajanja, podčinjavanja i religijske isključivosti. Mnogi su hramovi zapaljeni, mnogi budistički ili politeistički kipovi srušeni, mnoge freske ostale bez očiju, a sve se to u mnogim dijelovima svijeta događa i danas. No ne i u svijetu kojem toliko težimo i koji smatramo civiliziranim. U svijetu u kojem se ono što su ljudima ostavili ili po svom dolasku zatekli njihovi preci smatra dobrom i povijesnim naslijeđem koje treba čuvati. Zapadna je Europa svoje zadnje veliko spomeničko čišćenje imala potkraj 18. stoljeća, s izuzetkom Njemačke, koja se tako obračunala s dijelom nacističke ostavštine.

Europa nije imuna na američku modu

No hoće li to zaista ostati tako? Hoće li Europa ostati imuna na vjetrove što danas pušu iz zemlje koja se toliko zaklinjala u slobodu izražavanja i koja je najveći svjetski izvoznik modnih trendova: Sjedinjenih Američkih Država?

A najnoviji trend je uklanjanje kontroverznih kipova s ulica, trgova i parkova. Započelo je s prosvjedima u Charlottesvilleu zbog uklanjanja kipa generala Roberta E. Leeja, a nastavilo noćnim uklanjanjima spomenika povijesnim osobama iz konfederalne ere, čija se uloga ne može uvijek gledati isključivo jednodimenzionalno, jer bi se po istom kriteriju moralo srušiti i pola planine Rushmore. Naime Washington i Jefferson posjedovali su robove, a Lincoln je u svojoj odvjetničkoj karijeri imao mrlje poput zastupanja u sudskim postupcima vezanim uz parničenje između robovlasnika.

Koliko je nakaradno ovakvo gledanje na povijest i spomenike koji su zaostali iz nje, govori i činjenica da se takvi zahtjevi ne zaustavljaju samo na spomenicima, već se šire na zahtjeve za promjenom dizajna novčanica, mijenjanjem imena javnih i privatnih škola i fakulteta, neprihvatljivih s današnje točke gledišta, kao što je to slučaj s Woodrowom Wilsonom i Sveučilištem Princeton. Histerija se raširila i na sadržaj slikovnica i filmova za djecu, pa je tako i autor čuvenog Grincha rasist, a njegova djela treba maknuti iz knjižnica i programa.

Da Europa neće ostati imuna na to, svjedoče i situacije poput one u Velikoj Britaniji, u kojoj generacija nakon Drugog svjetskog rata nije odoljela struganju svastike s kape biskupa Biggsa iz Coventryja, a studenti u Oxfordu su pokušali srušiti kip vlastitog dobročinitelja, Cecila Rhodesa, zbog činjenice da je bio 'gorljivi imperijalist'. Ili prijedloga da se s Trafalgar Squarea makne spomenik Horatiju Nelsonu jer je ovaj bio 'bijeli supremacist'.

No za nas to i nije novi modni trend. Mi naime nikad nismo ni prestali s takvim ponašanjem. Svaka promjena vlasti ili državnog uređenja za sobom je povlačila micanja i rušenja simbola i spomenika. Nema se kapaciteta ono iza nas smatrati fazom u razvoju, stranputicom s koje smo se vratili ili čak i pogreškom, već u potpunosti demoniziramo i odričemo se svega, pa i artefakata koji bi nam u budućnosti, očišćeni od zla sjećanja i emocija koje u njih s pravom ili ne projiciramo, obogatili kulturnu baštinu i turističku ponudu. A priznajmo, brojni spomenici partizanskom borcima bili su u umjetničkom smislu daleko iznad onoga što smo budućim generacijama ostavili kao znak sjećanja na poginule branitelje, a osobito na prvog predsjednika Franju Tuđmana. Neke od tih 'idejnih rješenja' valjalo bi maknuti, čisto iz estetskih razloga. Nitko nije zaslužio takve spomenike.

Vratimo se skulpturama izašlim iz ruku vrhunskih majstora. Zamislite koliko bi iz današnje perspektive suludo izgledalo uništavanje biste imperatora Tiberija ili Kaligule, koje se čuvaju u muzeju u Kopenhagenu, ili devastiranje pročelja pariških zdanja s reljefnim prikazima Napoleona. Ili što bi sad dali u La Rambli da im je umjesto replike Via Roma krasi originalna skulptura piromana Nerona.

Drama oko sračinečkog kmeta

Kad smo već spomenuli Nerona, prisjetimo se nedavne 'afere' oko reljefa sračinečkom kmetu Jakovu Vrčeku, koji je u mukama zubobolje i nikotinske ovisnosti paleći cigaretlinu iza plasta sijena 1776. izazvao požar i uništio dvije trećine Varaždina. Jednim kresom žigice promijenio mu budućnost. Da je kojim slučajem riječ o vrhunskom kiparskom djelu i spomeniku postavljenom u samom Varaždinu, rekla bih da je to, unatoč kuknjavi koja se digla, prava stvar. Spomenik koji će posjetitelju Varaždina ispričati povijest tog grada bolje nego bilo koja brošura. Spomenik nesretnom slučaju, nepromišljenosti i gluposti.

Zašto ne? Spomenici služe baš tome – prisjećanju. Da nas okupiraju svojom pričom. Kao prijelazni objekti kod kojih ćemo dogovarati susrete i odmarati se. Da nam estetski obogate život i okoliš. Ne zato da ih doživljavamo kao statue svetaca i neprikosnovenih autoriteta ili mučenika koji su zadobili čast nastaviti živjeti i u bronci ili kamenu, pa ako s naknadnom pameću zaključimo da postoji mrlja u njihovu životu, uvjerenje koje je na našem stupnju civilizacijskog razvoja nazadno, i rušimo.

Pametne nacije imaju spomenike i divovima koji jedu malu djecu. Mi nismo u stanju sačuvati neoskrnavljenim spomenik jednom mladiću koji je poginuo vjerujući u komunističke ideale, ma kakvima nam se oni danas činili.

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala