Ivo Lola Ribar rođen je u dobrostojećoj građanskoj obitelji 23. travnja 1916. u Zagrebu, u kojem provodi prve godine djetinjstva. Osnovnu školu pohađao je u Karlovcu i nastavio u Beogradu, u kojem je njegov otac Ivan jedno vrijeme bio predsjednik Ustavotvorne skupštine Kraljevine Jugoslavije, a gimnaziju je završio u Beogradu. Neko vrijeme nakon Prvoga svjetskog rata živio je i u Đakovu, o čemu svjedoči i spomen-ploča u Ulici Ante Starčevića. Završio je pravo na Pravnom fakultetu u Beogradu, a studirao je i političku ekonomiju u Ženevi.

Za vrijeme studija pristupio je komunističkoj omladini te 1937. godine vodi omladinsku komisiju Centralnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije, a od 1937. bio je i tajnik Centralnoga komiteta Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Na toj dužnosti ostat će sve do svoje smrti.

Kao odličan učenik, u višim je razredima gimnazije pokazao poseban interes za društvene znanosti, za političku ekonomiju i politologiju, čiji je praktični građanski oblik provjeravao u političkom životu Kraljevine Jugoslavije. U traganju za idejnom orijentacijom Lolu ne zadovoljavaju nastavni planovi i programi tadašnje beogradske gimnazije, pa sam proučava klasike idealističke i materijalističke filozofske škole, Nietzschea, Voltairea, Hegela, da bi se idejno opredijelio za Marxa i Lenjina.

Brozova desna ruka za omladinski pokret  

Kad Josip Broz Tito 1937. godine postaje generalni tajnik KPJ, postavlja Lolu Ribara na čelo Centralne izvršne komisije pri Centralnom komitetu KPJ, koja će prerasti u Centralni komitet SKOJ-a, i povjerava mu oživljavanje svojih ideja o omladinskom pokretu. Prema tim idejama, trebalo je SKOJ, poslije krize u koju je zapao 1936., iz osnova reorganizirati i pretvoriti ga u glavnu pokretačku snagu svejugoslavenskoga pokreta mladih. Lola pritom postaje jedan od najbližih Brozovih suradnika. Najveća je njegova zasluga to što je SKOJ od idejno-pacifističkoga pokreta često vrlo nerealnih zahtjeva postao glavna antifašistička snaga mladih u Kraljevini Jugoslaviji, dok je najjača mjesna organizacija u to vrijeme bila zagrebačka organizacija SKOJ-a.

Lola je bio i organizator omladinskih akcija i studentskih štrajkova, pokretač i urednik omladinskih listova i novina, suradnik stranačkih tijela, pisac letaka, proglasa i tekstova.

Uoči Drugoga svjetskog rata tečaj Centralnoga komiteta KPJ za pripreme za obranu zemlje provodi se među omladinom po Lolinim uputama u svim krajevima Jugoslavije. Posebna se pozornost posvećuje učvršćivanju suradnje i usklađivanju akcija studentske mladeži svih jugoslavenskih sveučilišta. Potkraj prosinca 1939. godine, zbog komunističke djelatnosti, uhićen je i od siječnja do travnja 1940. godine interniran u koncentracijskom logoru u Bileći.

Poslije izlaska iz Bileće Lola, prema Brozovim uputama, organizira VI. zemaljsku konferenciju SKOJ-a. Na toj je konferenciji ponovno izabran za tajnika Centralnoga komiteta SKOJ-a, kao i za delegata na V. zemaljskoj konferenciji KPJ, na kojoj će biti izabran i za člana Centralnoga komiteta KPJ.

Lolin izvještaj na V. zemaljskoj konferenciji naziva 'KPJ i pitanje rada među omladinom', kao i rezolucija VI. zemaljske konferencije SKOJ-a kojoj je idejni tvorac, bili su rezime cjelokupnoga prijeđenog puta same organizacije i posljednji poziv članovima za pripreme za predstojeće događaje.

S Kardeljom organizira NOP 

Nakon sloma i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije sudjeluje, u svibnju 1941. u Zagrebu, na Savjetovanju KPJ, kad je donesena odluka o pripremama za oružani ustanak. Rukovodi sastankom Centralnoga komiteta SKOJ-a potkraj lipnja u Beogradu, a bio je i jedan od šestorice članova CK KPJ koji su nakon sjednice 4. srpnja 1941. godine u Beogradu narodima Jugoslavije uputili poziv na oružanu borbu i ustanak.

U srpnju i kolovozu 1941. godine Lola neposredno rukovodi akcijama skojevaca u okupiranom Beogradu, a u rujnu iste godine prešao je na slobodni teritorij, u Užice. Iste godine, 26. rujna, sudjeluje na vojnom savjetovanju u Stolicama, gdje je, između ostaloga, odlučeno da se u svim krajevima Jugoslavije formiraju stožeri partizanske borbe, a Glavni štab preimenovan je u Vrhovni štab. Jedan od članova Vrhovnoga štaba bio je i Lola.

Zbog uspješnijeg organiziranja narodnooslobodilačkoga pokreta putuje po svim krajevima okupirane Jugoslavije. Kao osobni izaslanik Josipa Broza Tita, na specijalnim misijama nekoliko puta odlazi i u okupirani Zagreb, u kojem s Edvardom Kardeljom radi na organiziranju NOP-a u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i Makedoniji.

I pored svih tih obveza koje mu je nametalo članstvo u CK-u KPJ i Vrhovnom štabu, Lola najviše vremena posvećuje radu s mladima. On je pokretač i glavni urednik Omladinske borbe i istodobno član uredničkoga kolegija partizanskih novina Borbe, koje počinju izlaziti već 1941. godine u oslobođenim Užicama.

Titovoj zamisli o stvaranju široke platforme na kojoj bi se u narodnooslobodilačkom pokretu okupili svi projugoslavenski i antifašistički raspoloženi mladi ljudi Lola daje i organizacijski temelj. Od prvih narodnooslobodilačkih saveza omladine, koji su u različitim krajevima Jugoslavije dobivali različite nazive, stvara se, potkraj 1942. godine, na I. zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, masovni Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ).

Kroz USAOJ su stotine tisuća mladih pristupile narodnooslobodilačkom pokretu, uz velike Loline zasluge za širenje narodnooslobodilačke borbe. U ljeto 1943. godine boravio je u Splitu uoči i za vrijeme talijanske kapitulacije te je pregovarao o predaji divizije Bergamo.

U listopadu 1943., nakon što je bio oslobođen dužnosti tajnika SKOJ-a, određen je za šefa prve partizanske vojne misije u Stožeru savezničkoga zapovjedništva za Srednji istok u Kairu. U trenutku u kojem se spremao poletjeti zrakoplovom u Kairo poginuo je na Glamočkome polju, pogođen bombom iz neprijateljskoga zrakoplova neposredno prije polijetanja 27. studenoga 1943. godine.

Nakon pogibije pokopan je na Glamočkome polju, a 27. ožujka 1948. godine njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Grobnicu narodnih heroja ispod Kalemegdanske tvrđave u Beogradu. Na Glamočkome polju sagrađen mu je memorijalni muzej koji je danas u zapuštenom stanju.

Jedan je od prvih proglašenih narodnih heroja Jugoslavije

Čitava Lolina obitelj sudjelovala je u narodnooslobodilačkoj borbi. Otac Ivan bio je predsjednik AVNOJ-a, a mlađi brat Jurica, po kojem je do 1991. nosila ime sadašnja Drvodjeljska škola u Savskoj cesti, poginuo je u listopadu 1943. godine kod Kolašina. Majka Tonica ubijena je u srpnju 1944. godine u srijemskom selu Kupinovu, a polusestra po majci Božena i djevojka Sloboda Trajković bile su zatvorene u logoru na Banjici u Beogradu. Sloboda Trajković i cijela njezina obitelj ugušeni su u svibnju 1942. u pokretnoj plinskoj komori.

Jedan je od prvih proglašenih narodnih heroja Jugoslavije, a karlovačka tvornica Lola Ribar d.d., proizvođač sanitetskoga materijala i proizvoda od pamuka, nosi njegovo ime od 1947. godine. 

Spomenici su mu podizani i biste postavljane u škole, a kulturno-umjetnička društva, tvornice i ulice dobivali su imena po njemu diljem bivše Jugoslavije. Opjevao ga je i Zlatko Pejaković, poznati pjevač koji je s vrlo popularnom pop-rock Korni grupom 1973. godine snimio pjesmu 'Ivo Lola', koja sadrži dijelove ljubavnoga pisma što ga je revolucionar uputio svojoj djevojci Slobodi prije nego što je smaknuta u plinskoj komori.