Kad je prošle zime na graničnome prijelazu Županja - Orašje po Interpolovoj tjeralici uhićen hrvatski branitelj Tihomir Purda, mnogima je u Hrvatskoj bilo jasno da je otvorena Pandorina kutija, koja se više ne da tako lako zatvoriti. U tu će kutiju smutnje, kako sad stvari stoje, i u Hrvatskoj i u Srbiji mnogi još dugo posezati kako bi iz nje izvlačili materijale pogodne za ostvarivanje nekih svojih političkih i politikantskih ciljeva. No prozreti te silne manipulacije i igre bez granica s obje strane granice, ponekad je teže negoli se na prvi pogled može činiti.

Da je i više nego apsurdna činjenica da si je Srbija dodijelila pravo progoniti tuđe državljane za (navodne) zločine koji su počinjeni izvan njezina teritorija, protiv osoba koje su živjele u Hrvatskoj, a ne u Srbiji, o tome smo ovdje pisali prije nepunih 10-ak mjeseci. Da će se Beograd tako uporno koristiti i optužnicama Vojnog tužiteljstva bivše JNA s pripadajućim iskazima hrvatskih logoraša iz Stajićeva i Sremske Mitrovice, činjenice su za koje čak i riječ apsurd djeluje preblago. Da te optužnice Srbija koristi za ostvarenje nekih svojih političkih ciljeva, sasvim je jasno. No to nije središnja tema ovoga teksta.

Je li riječ tek o nesnalaženju ili u tom 'nesnalaženju' ipak ima sistema?

Jer u cijeloj toj gunguli oko optužnica koje iz Beograda već mjesecima pristižu u Hrvatsku potpisnika ovih redova više zabrinjava odnos hrvatskih, negoli srbijanskih vlasti. Najprije se činilo kako je riječ tek o dubokome nesnalaženju i nesposobnosti vlasti u Zagrebu da tom pravosudnom apsurdu iz Srbije stanu na kraj. No otkad je prije nekoliko dana obznanjeno i postojanje optužnica Višeg suda u Beogradu protiv Vladimira Šeksa, Ivice Vekića, Tomislava Merčepa i Branimira Glavaša, teško se oteti dojmu da se ne radi tek o pukom nesnalaženju, već da i u toj prividnoj nesposobnosti hrvatske vlasti ima nekog sistema.

No prije nego što dadem naslutiti kakve me to sumnje muče, osvrnimo se kratko na bitne razlike u tretmanu pojedinih optuženika. Kad je prije godinu i pol dana uhićen Veljko Marić, tvrdilo se da Hrvatska uopće nije znala da je protiv njega podignuta ikakva optužnica, a cijeli slučaj nije pobudio veći interes hrvatske javnosti. Kad je uhićen Purda, javnost se digla na noge, pa smo doznali da je optužnica protiv njega u Hrvatsku stigla četiri godine ranije, ali ga o njoj nitko uopće nije izvijestio. Tek su tada, u Vukovaru i Zagrebu, ispitani i suoptuženi Petar Janjić Tromblon i Danko Maslov. Par mjeseci poslije, nakon što je Purda oslobođen, svoj je iskaz morala dati i ravnateljica ratne vukovarske bolnice Vesna Bosanac, premda je beogradsko tužiteljstvo tvrdilo da protiv nje optužnica uopće nije podignuta.

Quod licet Iovi, non licet bovi

No ovih se dana u Zagrebu čuju neki sasvim drugi tonovi. Naime, nakon što je obznanjeno i postojanje optužnice protiv njega, potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks poručuje kako mu 'takvu optužnicu ni Bog dragi neće uručiti', jer on ne priznaje 'ni optužnicu, ni rješenje, ni odluke vojnog tužiteljstva bivše JNA'. Predsjednica Vlade Jadranka Kosor najavljuje kako bi takav Šeksov stav uskoro mogao dobiti i svoje zakonsko uporište. No ako Hrvatska uistinu ne kani priznati legitimitet takvih srbijanskih optužnica, zašto je dosad po njima ipak postupala? Je li uistinu riječ tek o predizbornoj retorici ili dosadašnji optuženici nisu bili dovoljno važni da ih država zaštiti od zahtjeva srbijanskog pravosuđa? I kako se to prije samo nekoliko mjeseci moglo tvrditi da je redoviti pravni put jedini način rješenja te zavrzlame, a sad odjednom ispada da taj redoviti pravni put, ta mučna ispitivanja vukovarskih stradalnika uopće nisu bila nužna.

Pitanje koje traži odgovor: otkad su optužnice u Hrvatskoj?

No još i više negoli ta razlika između jednakih i jednakijih hrvatskih građana, sumnju u moguću manipulaciju ovim pitanjem podgrijava i jedna bitna nedoumica koju, koliko uspijevam pratiti, dosad još nitko nije problematizirao: kad su optužnice iz Beograda uopće stigle u Hrvatsku? Predsjednik Ivo Josipović, upitan za komentar, još je iz SAD-a poručio kako 'su one, koliko sam čuo, dosta davno stigle'. Ministar Bošnjaković pak tvrdi kako ne zna 'kad su one točno došle'. Optuženi Ivan Vekić kaže kako je optužnicu zaprimio u utorak, ali i kako je u Osijeku po tom pitanju 'saslušan još prije nekoliko mjeseci'. Ako se pak prisjetimo izjave ministra branitelja Tomislava Ivića iz ožujka kako su na popisu osoba koje Srbija sumnjiči za ratne zločine 'još četiri osobe iz Hrvatske', koje su o tome navodno i obaviještene, pitanje koje se nameće samo od sebe jest: je li moguće da su optužnice protiv Šeksa i ostalih već mjesecima u Hrvatskoj, ali ih se namjerno držalo na ledu sve do ovog predizbornog vremena? Jer bi to cijeloj ovoj priči moglo dati sasvim drugi ton.