'Da nije bilo svjetskog, ova bi nam godina bila fakat koma!', rezimirao je 2022. kvartovski prijatelj uz treći pelinkovac. Nestvarno je pesimističan to pogled na toplo Badnje jutro u kafiću u kojem su svi nasmijani i s čašicama u rukama. Ubrzo netko započinje pjesmu 'Samo je jedno u mom životu…', na što svi u glas odgovaraju '…neopisivo!'.

Promatrajući izvana u Hrvatskoj ne bi trebalo biti previše razloga za negativne misli – godinu iza nas obilježili su ulazak u šengenski prostor, uvođenje eura, rast BDP-a, pad nezaposlenosti pa, eto, čak i sportski uspjesi. Usprkos inflaciji, korupciji u političkom vrhu, sramotno sporoj obnovi nakon potresa, ratu u Ukrajini ovo je za Hrvatsku trebala biti ako ne zlatna, onda barem brončana godina. Puls ulica i šankova ukazuje da tome nije tako – 'kužiš doma i na poslu mi je sve ok, ali zemlja nam ide u tri…'. Nije mislio na pelinkovac.

Hrvatsko društvo, više od mnogih razvijenih europskih kojima pripadamo, obilježava nesrazmjer između pozitivnog uvjerenja u vezi osobne budućnosti i izrazito negativnih misli vezanih uz ono što očekuje Hrvatsku. U istraživanju kojeg smo u Institutuza društvena istraživanja proveli u svibnju 2022. godine 79,9% učenika 3. razreda srednjih škola, od njih gotovo 9000 koji su sudjelovali u istraživanju, na pitanje kakvu budućnost očekuje za sebe u sljedećih 20 godina daje pozitivan odgovor. Radi se o izrazito važnom nalazu jer je osobni optimizam jedan od preduvjeta ostvarivanja pozitivnih životnih ishoda u zreloj životnoj dobi, ali i osnova konstruktivnog djelovanja u zajednici.

Ono što međutim treba zabrinuti sve, a naročito predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i predsjednika države Zorana Milanovića, je što tek 23,3% šesnaestogodišnjaka smatra da će budućnost Hrvatske biti pozitivna ili izrazito pozitivna. Negativno perspektiva budućnosti za kontekst u kojem odrastaju je toliko ukorijenjena da njih 42,2% očekuje da sljedeća dva desetljaća 'lijepu našu' čekaju teški dani. U promjeni takvog stava ne pomažu niti rekordna turistička sezona, opetovane pohvale europskih birokrata, mostovi koji napokon povezuju dijelove zemlje…

Osnovni razlozi ove diskrepancije između osobnog i društvenog nalaze se u ponašanju političkih struktura koje vode Hrvatsku. I u ovoj je godini nastavljena izrazito niska razina komunikacije u javnoj sferi onih koji bi svojim djelovanjem morali diktirati pozitivan ritam cijelom društvu. Vješto shvaćajući postulate vremena u kojem djeluju, političari međusobna vrijeđanja koriste kao dimnu bombu koja prekriva ključne hrvatske teme.

Svaki 'plameni jazavac' krije pitanja o neopravdanom korištenju državnog proračuna, svaki 'divlji, nekulturni primitivac' odmiče fokus s mega krađe u Ini, svaki 'gojenac' i 'putinofil' s odgovora čija je ona raketa koja je skoro ubila pola studentskog doma na Savi. Dok im privremeno koriste za kratkoročne ciljeve, ovakvi obrasci komunikacije dugoročno dodatno urušavaju povjerenje građana u politiku i političare. Rezultat je jednostavan – što god da se dobro u društvu dogodi, a da ima veze s politikom neće biti percipirano pozitivno niti će biti osnova za optimizam.

Godina pred nama nosi brojne izazove, prije svega geopolitičke, ali i one koje se odnose na kronično zapuštene društvene podsustave zdravstva, odgoja i obrazovanja, kulture i socijalne skrbi. U situaciji globalnih nestabilnosti bilo bi od iznimne važnosti natjerati političare na minimum suradnje. Povijest ukazuje da su u takvim vremenima nastradala ona društva kod kojih su u ključnim trenucima bili 'zatvoreni' komunikacijski kanali. Također bilo bi ključno 'prisiliti' ih da se od narativa 'prošlosti' koji im toliko koristi, napokon započnu iskrenu priču o budućnosti Hrvatske.

'Rekao sam maloj da ide kad završi faks. Nema tu budućnosti.' – nastavio je naručujući peti, ovoga puta dupli. 'Daj ne seri nije ovdje tako loše. Bit će bolja godina za sve!' – kontrirao sam nazdravljajući.

'Ma neće. Nema svjetskog do 2026.' – zaključio je ironično.