U toj medijskoj lavini, koja je pokrenuta jednostavnom pričom o tome kako je novoizabrani Papa, uoči prvog pojavljivanja pred svijetom na vatikanskom centralnom balkonu, odbio na sebe staviti zlatni križ, nove vijesti o skromnosti Jorgea Maria Bergoglia nižu se dan za danom. Još kao kardinal nije živio u biskupskoj palači, već u stanu, sam je kuhao, vozio se javnim prijevozom. A onda, kada je postao prvi čovjek Katoličke crkve, odlučio je nastaviti taj niz. Uzeo je ime skromnog sveca Franje Asiškog, pozvao vjernike iz Argentine da ne putuju na njegovu misu inauguracije, već da taj novac potroše na one koji su gladni i bosi u Argentini, vozio se s kardinalima u autobusu i odbio papinsku limuzinu, i tako redom… Čak su i crvene papinske cipele, kako se čini, ostale na nekoj polici i otišle u povijest.

No, bit će zanimljivo vidjeti hoće li Papa imati dovoljno snage da svojim riječima i djelima promijeni Crkvu u cjelini. Odnosno, hoće li to utjecati na one razmažene kardinale, biskupe i župnike diljem svijeta koji žive iznad prosjeka, koji voze skupe automobile, koji su zatvoreni za većinu, a dostupni samo manjini i izabranima, koji vole zlatne lančiće, prstenje, zlatne misnice i veličanstvene dočeke. Hoće li novi Papa utjecati i na zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, kardinala koji je bio jedan od elektora na ovim konklavama, ali i na neke druge hrvatske biskupe? Nameće se pitanje hoće li se kardinal Bozanić iz Rima vratiti s željeznim križem oko vrata, ili će i dalje blistati onaj zlatni? Hoće li ga njegovi suradnici i dalje vozikati automobilom po Kaptolu, ili će se odlučiti povremeno i prošetati? Hoćemo li vidjeti i zagrebačkog kardinala kako se smije, kako se druži s ljudima, kako ljubi noge bolesnicima, kako govori jasno, bez zamagljivanja poruke. I kako ono što govori i živi, bez ukočenosti koja kao da je izazvana strahom, a ne čvrstom vjerom.

Između katoličkih svećenika u Hrvatskoj se već duže razdoblje proteže vic. “Znate li zašto Papa nikada neće posjetiti Požešku biskupiju? – Zato jer bi misu predvodio požeški biskup Antun Škvorčević, a Papa bi mogao tek koncelebrirati (op. a. bio bi tek prvi do biskupa, no ne bi imao “glavnu riječ“). Taj vic samo je mali opis stila požeškog biskupa koji stoluje u veličanstvenoj, do detalja uređenoj palači, opasanoj visokim betonskim zidovima s nadzornim kamerama. I taj krajnji neukus i velika razmetnost nalaze se usred osiromašene Slavonije, u malom, pitomom gradu Požegi.

Ako na sve dodamo i izgled i stil gradnje Vojnog ordinarijata i zgrade Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu, mramorna uređenja novih biskupskih palača koje su stvorene otvaranjem novih biskupija u posljednjih dvadesetak godina, vozni park određenih hrvatskih biskupa i ne tako malog broja hrvatskih svećenika te neumjesno svađanje hrvatskih biskupa s Vatikanom i benediktincima oko dobre lokacije u Istri, samostana u Dajli, tik uz more, onda je poruka pape Franje nešto što će zasigurno posramiti mnoge biskupe i svećenike u Hrvatskoj. Čast izuzecima koji, poput primjerice Antuna Cveka, hrvatskoj svećenika iz reda isusovaca (istog reda čiji je član i papa Franjo), žive skromno, a iza sebe ostavljaju zlatna djela koja se očituju u pomaganju onima koji nemaju, koji su gladni, bolesni, stari i napušteni.

Novi Papa, osim što je sa sobom donio novi odnos prema vjerskom raskalašenom kiču i nepotrebnim stvarima koje Crkvi stoljećima samo smetaju u evangelizaciji, odnosno u propovijedanju Evanđelja, donio je potpuno novi pastoralni stil. Kada započinje misa u zagrebačkoj katedrali, koju predvodi zagrebački nadbiskup, kardinal Bozanić se ušulja iz dvorišta, pripremi u sakristiji i pojavi na oltaru. Kad misa završi, istim putem se vrati u svoju palaču, udaljenu tek nekoliko desetaka koraka od sakristije. S druge strane, papa Franjo je u nedjelju posjetio crkvu sv. Ane, vatikansku župu gdje je predvodio nedjeljno misno slavlje. Prije same mise kleknuo je ispred oltara, a na kraju mise, prvi je izašao i zadnji otišao. Pričekao je vjernike ispred ulaza u crkvu te se sa svakim osobno i srdačno pozdravio. Time je također poslao poruku svim biskupima i župnicima koji s vjernicima gotovo nemaju nikakav susret. Čak ni župnici u Hrvatskoj većinom nemaju taj običaj. Praksa je da se svećenik pojavi i nestane, a kada ga vjernici traže, moraju se dobro informirati o radnom vremenu župnog ureda ili pripadati “redu privilegiranih župljana“ kojima su, najčešće zbog obilnih financijskih priloga župi, vrata uvijek otvorena.

Riba smrdi od glave, stara je poslovica. No, možemo li očekivati u ovom slučaju da će papa Franjo, upravo kao prvi čovjek Katoličke crkve, miris solidarnosti i obveze pomaganja najugroženijima uspjeti proširiti Crkvom u cijelosti? Bilo bi lijepo vidjeti zagrebačkog nadbiskupa kako se, putujući prema nekoj od zagrebačkih župa, vozi tramvajem. A još ljepše bi bilo da na tom putu svjedoči Evanđelje pomaganjem najugroženijih, ne pitajući ih za vjeru, boju kože ili nacionalnu pripadnost.