Premda se dojmovi o posjetu pape Benedikta XVI. Hrvatskoj još uvijek nisu do kraja slegli te je, možda, i prerano za konačne ocjene njegova dvodnevnog boravka u Zagrebu, sasvim je sigurno da se poglavar Katoličke

crkve, ne bez razloga, u Hrvatskoj osjećao kao dobrodošao gost. Premda su se mnogi u Hrvatskoj pribojavali, a neki drugi pak priželjkivali, da tomu ne bude tako. Budući razvoj odnosa između onih prvih i ovih drugih možda će, dugoročno, biti i najbolji pokazatelj je li Papin posjet Hrvatskoj, osim poruka ohrabrenja vjernicima i hrvatskome društvu, čije je krajnje dosege teško izmjeriti, urodio i ponekim neočekivanim plodom.

No prije nego pojasnim na što pritom mislim, osvrnimo se na neke od tema koje su obilježile 19. apostolsko putovanje Benedikta XVI, otkad je prije šest godina izabran za Papu.

Europa i njena budućnost

Prva od njih svakako je Europa i njena budućnost. Već je u svom razgovoru s novinarima u zrakoplovu prema Zagrebu primijetio kako bi ulazak Hrvatske u Europsku uniju bio 'logičan i pravedan', što bi se moglo protumačiti i kao njegova ocjena da to što Hrvatska već nije u EU nije ni logično ni pravedno. Nije se pritom libio niti kritika na račun briselske birokracije, kao i nekih tendencija u Europi koje smatra opasnima za njenu budućnost, pokazujući kako razumije strahove onih u Hrvatskoj koji se protive ulasku u tu zajednicu europskih država i naroda. No, kako će poručiti već u svom prvom govoru u Zračnoj luci Zagreb, hrvatski narod po svojoj kulturi, vjeri i identitetu 'od samih početaka (...) pripada Europi', a uskoro će joj se pridružiti i u političkome smislu. No, za razliku od vrlo čestoga pristupa u Hrvatskoj, prema kojem se od ulaska u EU tek nešto očekuje, Papa primjećuje kako Hrvatska Europi već i sad 'daje doprinos u duhovnim i moralnim vrijednostima', ali isto tako i u budućnost može doprinijeti njezinoj pozitivnoj izgradnji.

Temom Europe, koju očito smatra vrlo važnom, ako ne i presudnom za budućnost svijeta, sadašnji se papa bavio i tijekom svojih posjeta drugim europskim zemljama, poput Španjolske i Velike Britanije, a zaokupljala ga je i prije negoli je postao papom. Slučaj je htio da je kardinal Joseph Ratzinger samo dan prije smrti svog prethodnika Ivana Pavla II. u čuvenoj opatiji Subiaco - koju je utemeljio sam sv. Benedikt, zaštitnik Europe i svetac čije će ime uzeti za svoj budući pontifikat - primio benediktinsku nagradu 'za promicanje obitelji u Europi', pri čemu je održao i vrlo zapaženi govor o Europi. Već je tad primijetio kako Stari kontitent živi u svojevrsnoj razapetosti između činjenice da ga je kršćanstvo u velikoj mjeri oblikovalo i suvremenih tendencija prema kojima se pitanje Boga pokušava učiniti 'javno irelevantnim'. U Hrvatskoj će pak, u svom govoru u HNK-u, poručiti kako 'religija nije neka zasebna stvarnost u odnosu na društvo, nego njegova prirodna sastavnica' te kako krizi Zapada neće biti kraja, a Europi napretka ako se savjest, religija i moral, kako se izrazio, 'ograniče u subjektivni okvir' ili, prevedeno, getoiziraju u privatnoj sferi.

Važnost obitelji i mladih za budućnost svijeta

Tema obitelji bila je i neposredni povod dolaska Pape u Hrvatsku, jer je središnji događaj na kojemu je odlučio sudjelovati Prvi susret hrvatskih katoličkih obitelji. Očekivano, Papa je na misnome slavlju na Hipodromu upozorio kako je obitelj, kao 'temeljna ljudska stvarnost' danas suočena s brojnim problemima: razjedinjenošću, individualizmom njenih članova, zakonskom regulativom koja nedovoljno podupire obitelji 'u zadaći rađanja i odgoja djece'. Isto tako očekivano, poglavar Katoličke crkve podsjetio je i na 'crkvene recepte' za prevladavanje tih problema: doživotnu bračnu vjernost, otvorenost rađanju i poštivanje života od začeća do prirodne smrti.

Njegove riječi o važnosti 'svjedočenja kršćanskih obitelji' nisu mogle biti izgovorene u prikladnijoj atmosferi - čemu je svjedočio i potpisnik ovih redaka - na susretu koji je okupio desetine tisuća obitelji, mnoge od njih s djecom u naručjima. Dojmovi i ljepota zajedništva koje smo pritom osjećali teško se i mogu opisati riječima. Kao što je pozitivnom atmosferom bilo nabijeno i druženje mladih na Zrinjevcu i središnjem zagrebačkom trgu, a potom i u halama Zagrebačkog velesajma. Atmosferom koju će Benedikt XVI. u svom, zbog nevremena neizrečenom, ali objavljenom oproštajnom govoru u zagrebačkoj zračnoj luci doživjeti kao 'svijetlo lice Hrvatske, okrenuto prema budućnosti'.

Sve u svemu, bio je to jedan bogat susret Pape i brojnih članova hrvatskoga društva, u kojem su iz usta toga crkvenoga poglavara izrečene mnoge poruke i pozivi: Crkvi u Hrvatskoj – da bude ponizni i smjeli svjedok Evanđenja ('sol zemlje' i 'svjetlo svijeta'); političarima i drugim javnim djelatnicima – da se suoče s posljedicama svoga djelovanja i ravnaju po ispravno formiranoj savjesti; obiteljima – da budu pouzdano i sigurno mjesto odgoja novih generacija; mladima – da se ne daju zavesti lažnim obećanjima i pronađu istinski 'puk ka sreći'; hrvatskome društvu – da bude svjesno i svoga duhovnoga bogatstva te da se ne boji na ispravan način suočiti s pitanjem europskoga zajedništva.

Vratimo se sad, na kraju, i onoj tezi s početka teksta. Papin posjet Hrvatskoj, osobito u danima i tjednima prije njegova dolaska, izazvao je i brojne polemike u hrvatskoj javnosti, osobito na stranicama pojedinih internetskih portala i društvenih  mreža. Premda su teme nekih od tih rasprava neupitno legitimne i uobičajene i u drugim zemljama koje taj crkveni poglavar posjećuje, ton i žestina, pa i mnoštvo isključivosti i uvreda kojemu smo pritom mogli svjedočiti nerijetko su izlazili izvan okvira poželjnih javnih rasprava.

Je li se pretjerano nadati da će sad, nakon što je Papa otišao, i u tome dijelu hrvatskoga javnog prostora napokon započeti iskreni i uljuđeni dijalog između vjernika i onih koji to nisu, između onih koji na Crkvu – pa i uza sve mane i slabosti nekih njenih službenika – gledaju kao na važnu i pozitivnu stvarnost i onih koji ju smatraju opasnošću, teretom i 'smetnjom napretku društva'? Je li upravo Papin posjet moguće shvatiti kao priliku da takav dijalog, uz međusobno uvažavanje, napokon ozbiljno započne?