Iza slike samouvjerenog mjesta koje odiše lakoćom krije se izrazito složen grad ispunjen različitostima od borbe za puko preživljavanje na ulicama do održavanja struktura za povećanje već ionako nevjerojatnog generacijskog bogatstva. Ti osobni bojevi na pariškim su ulicama ove zime praćeni i prosvjedima protiv dizanja dobi za odlazak u mirovinu.

'Da ti pravo kažem, premda sam rođen ovde, nikada se nisam osećao prihvaćenim…', opisuje Goran čiji su se roditelji iz Zadra i Beograda svoj put nastavili u Parizu. '…Sad kad imam decu čini mi se da je bolje kod nas.' Život u glavnom gradu Francuske izrazito je skup. Posebice se to odnosi na mlađe obitelji s djecom koje ni na koji način ne mogu osigurati sredstva za kupovinu nekretnine. Navedeno za ishod ima život u daljim predgrađima te dugotrajno putovanje do posla i značajan trošak za skrb o djeci. 'Ovaj Pariz s razglednica koji se prodaje turistima ovde samo jako bogati žive', završio je Goran.

U tim zapadnim 'bogataškim' četvrtima bulevari i avenije posebno su široki, a fasade zgrada besprijekorno očuvane. Poredani tu stoje restorani u kojima večera stoji više od 1000 eura, draguljarnice u koje ulaze šeici i balkanski mafijaši s pratnjama te saloni mode u kojima se nudi sve od dizajnerskih tenisica do novih kolekcija koje će uskoro doći do ulica Dohe, Splita i Buenos Airesa. Dio je to grada koji glasa desno, za razliku od ostatka koji tradicionalno svoj politički put veže uz stranke lijevog centra i ljevice. Ovdje će pak ljevicu, mnogi će reći slično Zagrebu, okarakterizirati nazivom 'caviargauche' (kavijarska ljevica).

Za razliku od zapadnog dijela, sjeverne četvrti odaju drugačiju sliku života u višemilijunskom gradu. 'AirPods, Jordans…' – viču jedan za drugim prodavači, dok se u subotnje jutro probijate kroz gužvu Marchéaux Puces de Saint-Ouen, pa ispod glasa dodaju '…, cocaine'. Najveći je to buvljak na svijetu gdje se roba koja je pristigla iz Alžira, Senegala i Istanbula susrećes vrijednim antikvitetima. Atmosfera je to u kojoj se miješa sjever Afrike, Latinska Amerika i Pariz. Na prvi pogled opasna, ali zapravo puno iskrenija i autentičnija nego ona zlatom obložena u palačama nastalih krvlju koloniziranih u čast prvo francuske monarhije, a kasnije i republike.

Upravo taj oblik moći vidljiv je u pariškim muzejima u kojima stotine ljudi prkosi kiši kako bi s 30 metara udaljenosti vidjeli Mona Lisu. U tim istim muzejima ulaz je besplatan za sve europske državljane ispod 26 godina. Upravo umjetnost čini Paris posebnim. U manjim galerijama umjetnički izričaj odražava borbu za ideju života u kojoj se ne živi isključivo za rad već se radi da bi se bolje i dulje živjelo. Ideja otpora dominantnom pristupu u kojem politika i kapital nameću da moramo raditi dulje pri čemu se ne dovodi u pitanje nužnost redistribucije resursa izrazito je prisutan u francuskom društvu. Na ulicama u prosvjedima osim starijih radnica i radnika nalaze se i mladi boreći se za sebe, svoje roditelje, ali i svoju djecu u budućnosti.

Ako mu date priliku, Pariz će Vas umjesto Louvreom, Maraisom, Eifelovim tornjem zavesti onime što u 2023. i dalje jest – gradom u kojem se rađaju i ostvaruju ideje koje mijenjaju svijet.