Kao i svaki digitalni nomad, odmah po dolasku instalirao sam Bumble, dejting aplikaciju koju njezini tvorci nazivaju feminističkom, s obzirom na to da se, ako se dogodi match, u heteroseksualnoj varijanti mogu javiti isključivo žene. Naravno, očekivao sam da ću kao Hrvat biti dovoljno egzotičan Parižankama, ali je do komunikacije došlo samo s Perrine, plahom vizualnom umjetnicom koja je odmah napisala da ne zna engleski, što me nije pokolebalo jer znam da je Googleov prevoditelj zastrašujuće precizan. Nismo izmijenili mnogo poruka prije nego što je spomenula velike prosvjede protiv Macronove mirovinske reforme, na što sam je zamolio da me povede prvom prilikom. Nažalost, Perrine je jutros odustala, a ja sam unatoč tome odučio otići sam, s obzirom na to da mi prijatelji rade do kasnog popodneva ili čak večeri, što je običaj u Parizu jer i radni dan počinje tek oko 10 sati.

Nakon teške noći u Bellevilleu, svojevrsnoj Kineskoj četvrti, gdje je živio i umro Danilo Kiš, gdje Marokanci prodaju cigarete u pola cijene i gdje su prostitutke strateški raspoređene na svakom uglu, odlučio sam se pošteno naspavati, ali budući da nisam znao što me čeka na Place de la Bastille, mjestu na kojem je do Francuske revolucije stajao zloglasni zatvor razrušen do temelja u prvim godinama Revolucije, uputio sam se iz predgrađa dovoljno rano da stignem pješice u slučaju da radnici Metroa odluče otkazati poslušnost. Takvo što se ipak nije dogodilo, sve su linije prometovale prema voznom redu, ali sam načuo da je štrajk zahvatio prigradsku željeznicu, koja nije pod ingerencijom iste tvrtke.

Na putu prema Bastille, trg s kojeg će krenuti prosvjedna povorka, dvojica iznimno ljubaznih policajaca traže da im pokažem sadržaj svog ruksaka – imam laptop, zalihu cigareta i donjeg rublja, na što me puštaju dalje, jer očito ne predstavljam opasnost za javni red i mir. Stižem na trg i odlazim prema prvom čovjeku koji dijeli letke, ali sredovječni gospodin požutjelih zubi odgovara da mu je engleski slab. Ništa zato, nekoliko metara dalje je njegova kolegica Mathilde, inače profesorica engleskog, koja ga savršeno govori. Objašnjava mi da dijeli letke stranke Solidarité & progrès (Solidarnost i napredak), pokreta koji je osnovao izvjesni Jacques Cheminade, argentinsko-francuski pisac. Cheminade se, naknadno otkrivam, natječe na svakim izborima za predsjednika s platformom protiv NATO-a, a u prosjeku dobiva desetak tisuća glasova. Nakon što mi Mathilde kaže da joj je odličan jedan hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu, čovjek koji je održao nadahnut govor protiv covid-mjera, bježim glavom bez obzira, jer pretpostavljam da je mislila na Ivana Vilibora Sinčića.

Nedaleko od Mathilde već se okupio velik broj studenata, vidim po transparentima. Prilazim mladiću koji drži megafon, na kojem se nalazi velika crvena naljepnica s natpisom 'Révolution permanente' (Neprekidna revolucija). Pokazujem na naljepnicu, a on me pita znam li čija je to ideja, na što spremno odgovaram – Trocki! Iznenada mi prilazi mlada djevojka i oštro me pita jesam li turist. Kažem da sam novinar iz Hrvatske koji je došao u Pariz isključivo zbog prosvjeda, što je osjetno smekša. Zove se Emma, čujem po govoru da je Britanka, ima 19 godina, a u Pariz je došla na studij engleskog jezika. S njom je i Celeste, godinu dana mlađi momak, a njih dvoje studiraju na Sveučilištu Sorbonne-Nouvelle, instituciji osnovanoj neposredno nakon prosvjeda 1968. godine. Pričaju mi o teškoj besparici u kojoj žive – Emma tvrdi da si ne može priuštiti više od jednog obroka dnevno, na što ih nudim cigaretama koje sam u pola pariške cijene kupio na zagrebačkom aerodromu.

U jednom trenutku se iz sporedne ulice začuje živa muzika, okrenem se nalijevo i vidim kako dolazi povorka studenata s drugog sveučilišta. Obilaze pop-up štand s hranom (jer ne može se u revoluciju praznog želuca, a i netko mora zaraditi svoj kruh) dok puhačka sekcija svira 'Go West', veliki hit Pet Shop Boysa, i bratime se s ekipom Emme i Celeste. Scena je izrazito dirljiva, toliko da sam na rubu suza radosnica – tako nešto nisam doživio od studentske blokade Filozofskog fakulteta 2009. godine. Sabirem se, obilazim ostale grupice djevojaka i mladića, a pažnju mi zaokupi njih dvadesetak oboružanih crvenim zastavama. Shvaćam da se radi o mladeži stoljetne Francuske komunističke partije, ali me mrko gledaju, nema ni traga osjećaju zajedništva koji sam osjetio svega nekoliko metara prije, pa nastavljam dalje.

Donosim odluku – ostatak prosvjeda provest ću sa studentima, atmosfera je ovdje najbolja: pjevaju se 'Internacionala' i 'Bella ciao', a svi su vedri i smjeli. Nakon sat vremena, u 14 sati, konačno je vrijeme za pokret. Previđena je šetnja do tri i pol kilometra udaljenog Place d'Italie, gdje bi prosvjed trebao završiti. Dok sam uživao u koncertu, iza mene se pojavila grupica od dvadesetak mladića odjevenih u crno od glave do pete, s kapuljačama i maskama preko lica, po svemu sudeći ultrasi. Pitam prvu osobu do sebe da mi prevede što skandiraju, nakon čega shvaćam da se radi o anarhistima. Nešto dalje povorka postaje mnogo manje raznolika, a ulicu u potpunosti okupira impresivna grupa ljudi sa svijetloplavim obilježjima. Sudeći po natpisu, to je sindikat radnika u transportu i njih je više od studenata. Pokušam im doći s prednje strane kako bih uhvatio bolju fotografiju, ali me njihovi redari grubo odbiju, što ostavlja gorak okus u ustima.

Dva sata poslije početka povorka stiže do Place d'Italie, što je antiklimaktično jer tamo nije predviđen nikakav program. Srećem Emmu, koja kaže da je, iako nije bilo ni približno toliko ljudi kao na ranijim okupljanjima, zadovoljna odazivom. Tvrdi i da okolnosti danas nisu povoljne – radni je dan, u dobrom dijelu Francuske su školski praznici i ljudi su već umorni od konstantnih prosvjeda. Dijelimo još po cigaretu i razilazimo se, a ja se vraćam kod Matka u Belleville. Vrijeme je za pivo.