Tijekom ljetošnjeg Europskog prvenstva u nogometu sam se nekoliko puta našao u situaciji da žurim doma kako bih stigao na utakmicu, uvijek ispraćen zapanjenim prijateljima (gej ili ne) koji su pitali: 'A ti gledaš taj nogomet?!' Šok i nevjerica, peder voli pogledati dobru nogometnu utakmicu! Čak ih ni moj potvrdan odgovor ne bi uvjerio da doista idem kako bih vidio Prandellijevu Italiju koja je konačno odlučila igrati, a ne ubijati nogomet, te odustala od bunkera. Pa sam onda morao objašnjavati da je sve započelo još 1994., kada sam oduševljeno pratio Svjetsko prvenstvo u nogometu na kojem je trijumfirao Brazil s Romariom, da bih uskoro počeo pratiti i Ligu prvaka, koju sam doduše zapostavio poslije 2005. i finala u Istanbulu. Nakon te epske borbe između Milana i mojeg favorita Liverpoola, koji se vratio iz mrtvih u drugom poluvremenu i u konačnici pobijedio na penale, zaključio sam da ću teško odgledati dramatičniju i bolju utakmicu. I nije ih u međuvremenu bilo mnogo koje bi se mogle svrstati u tu kategoriju.

U svakom slučaju, volim pogledati dobru nogometnu utakmicu - što znači da hrvatsku ligu ne pratim - i ni najmanje se ne osvrćem na primitivne ili homofobne stereotipe o tome kome bi nogomet trebao biti zanimljiv, kome ne, niti bih se ikada hvalio time, kao što neki gejevi znaju, da ne znam ništa o nogometu (između ostaloga zato što znam!). Ili da su to samo neki majmuni koji trče za loptom. Majmuni se u nogometu u većini nalaze na tribinama, barem u Hrvatskoj, dok su ljudi s njih odavno pobjegli. S druge strane, ne mogu razumjeti fanatično identificranje s bilo kojim klubom, pa ni s reprezentacijom, jer mi je najvažnija nogometna igra, te sam stoga bio oduševljen Guardiolinom Barcelonom, dok mi je ona Louisa van Gaala bila nepodnošljiva. Isto tako sam volio Ćirinu Hrvatsku (još jedan peder!), dok je Jozićeva bila grozna, a ni Bilićevim ziheraškim pristupom nisam bio pretjerano oduševljen. Štimčeva reprezentacija, baš zato što je spreman spektakularno pogriješiti s namjerom da spektakularno uspije, zasad ima potencijala.

Ekipni sport kao utvrda homofobije

Naravno da nisam jedini iz LGBT zajednice koji voli nogomet, dapače poznajem i neke koji su fanatični navijači, primjerice stjuarda koji religiozno prati sve utakmice Reala. A nogomet je, nema sumnje, već desetljećima bastion heteronormativne muškosti, a slijedom toga i homofobije, o čemu zorno svjedoči 'Ćiro pederu' koje se devedesetih orilo s tribina Maksimira. Čini se da su se u tom smislu stvari donekle promijenile, pa danas hrvatski huligani većinom preferiraju riječ 'Srbin' kao uvredu, dok pederi nisu izgleda toliko u modi.

Ozbiljno govoreći, u Hrvatskoj se – s izuzetkom nenadmašne Crkve – najviše homofobije može naći u sportu (jedini svijetli izuzetak je gay friendly Gordan Kožulj, koliko me sjećanje služi), posebice u nogometu. Ali prije nego se time pozabavim, vrijedi obratiti pažnju na ono što se događa u nogometu i odnosu prema LGBT ravnopravnosti u ostatku svijeta, jer se događaju neke doista fantastične stvari.

Primjerice, moj nekadašnji favorit Liverpool ovoga je ljeta postao prvi nogometni klub u Velikoj Britaniji koji je službeno marširao u tamošnjoj Povorci ponosa, jer se želi 'razračunati sa stereotipom da su nogometaši i navijači bedem homofobije', kako je rekao direktor kluba Ian Ayre, dodavši da će FC Liverpool i 'ubuduće pokazivati svoju predanost ideji jednakosti i inkluzije'. Zamislimo Zdravka Mamića kako izgovara nešto takvo... ili bolje ne.

Gej prvotimci Bundeslige

U Njemačkoj se pak već uveliko špekulira kako će uskoro neka od velikih nogometnih zvijezda i službeno javnosti obznaniti svoju homoseksualnost, čemu je doprinijeo ekskluzivni i anonimni intervju s prvotimcem Bundeslige objavljen prije desetak dana u dnevniku Die Tageszeitung. U njemu homoseksualni nogometaš iskreno progovara o strahu koji osjeća pri pomisli da se dozna za njegovu seksualnu orijentaciju, dok s druge strane ipak sanja o tome da može otvoreno i slobodno živjeti svoj život, u kojem se igranje nogometa i činjenica da je gej ne bi trebale isključivati.

Taj san bi mogao doći vrlo brzo, jer se u Njemačkoj homofobija u nogometu prepoznaje kao ozbiljan društveni problem. Bivši predsjednik Nogometnog saveza dr. Theo Zwanziger itekako se potrudio osuđivati homofobiju s tribina, te je više puta javno obećao svu potporu igraču koji se odluči na coming out. Mario Gomez iz Bayerna je također pozvao svoje homoseksualne suigrače na iskorak, a i dugogodišnji predsjednik tog kluba Uli Hoeness – Bavarac s dna kace – javno je poručio da bi njegov gej igrač imao podršku kluba, te da to 'ne bi bio nikakav problem'. I povrh svega, oglasila se i kancelarka Angela Merkel: 'Mišljenja sam da svaka osoba koja nađe snagu i skupi hrabrost – a u politici znamo da to može biti dug proces – treba znati da živi u zemlji u kojoj se ne trebaju plašiti. To je moja politička poruka.' U Hrvatskoj se na takve rijetke izjave političara većinom reagira s usklikom 'da šta se oni imaju baviti ravnopravnošću tople braće dok narod gladuje' (a gejevi, lezbijke, biseksualne i transrodne osobe nisu, ne daj bože!, dio naroda, i svi su zaposleni i bogati naravno), dok se u Njemačkoj nitko nije blamirao izjavom u stilu 'dok traje kriza eura, šta Merkel ima pričati o iskoraku gej nogometaša'.

Ipak, najzanimljivije je ono što se ovih dana događa u američkom nogometu. U redu, u tom nogometu lopta nije okrugla, i većinom se drži u ruci, ali tako je to s Amerikancima. Igrača koji su otvoreno gej još nema, ali se zato javljaju oni kojima je dosta homofobije i koji podržavaju pravo gejeva i lezbijki na bračnu ravnopravnost. Jedan od njih je i Chris Kluwe iz trenutno moćnih Baltimore Ravensa, koji je otvorenim pismom lokalnom političaru koji se protivi istospolnim brakovima izazvao medijsku senzaciju. U pitanju je jedan od najduhovitijih i najbolje argumentiranih tekstova na temu istospolnih brakova koje sam imao priliku pročitati, a čitao sam ih dosta. Kluwe je reagirao na nastojanje da se ušutka njegov timski kolega Brendon Ayanbadejo, koji je također javno podržao bračnu ravnopravnost za gej parove, o kojoj će se u njihovoj saveznoj državi Maryland glasati ove jeseni. Riječ je o dvojici mrcina kakve se mogu vidjeti samo u američkom nogometu, ljudskim gromadama koje su svojom podrškom za ostvarivanje tuđe sreće pokazali da su gromade i u moralnom smislu.

Hoće li Hrvatska biti svjetska anomalija?

Svi ovi primjeri, a ima ih još, pokazuju da se promjene na bolje događaju, pa i kada je riječ o ekipnim sportovima, u kojima je oduvijek bilo dosta homofobije. Što je s Hrvatskom i hoće li ona biti vječno nekakav svjetski izuzetak ili anomalija? Da podsjetim, bivši predsjednik HNS-a Vlatko Marković je zbog homofobnih izjava od UEFA-e kažnjen s deset tisuća eura, te je i završio na sudu. Zdravko Mamić misli da gejevi ne mogu biti nogometaši, nego samo baletani, te je uvjeren u svoju duhovitost i toleranciju iako ne posjeduje ni jedno. Niz se sportaša/ica i sportskih radnika tijekom godina izjašnjavao negativno o homoseksualnosti, uvijek se legitimirajući kao izraz onog najgoreg u Hrvatskoj po tom pitanju. Navijači Dinama su u neko nedavno vrijeme sustavno tukli pedere, dok je desant na prvu splitsku Povorku ponosa vjerojatno režirala Torcida (koja se u homofobiji nimalo ne razlikuje od svojeg arhineprijatelja Keruma). I naravno, oni među sportašima koji su homoseksualni su to skrivali, što čine i danas.

Od novog vodstva u HNS-u zato ne treba očekivati čuda, nego tek da pokušaju iscijediti neuvredljivu izjavu kada ih sljedeći puta novinar zapita o homoseksualcima u reprezentaciji. Primjerice, ovako: 'Važno je da je igrač dobar i srčan, a ne je li homo ili hetero. Diskriminacije kod nas neće biti niti ćemo je tolerirati.' Nekako sumnjam da se to može očekivati od Davora-ja-sam-brend-Šukera, kojemu retorika nije jača strana, ali zato je novi izbornik Igor Štimac već nekoliko puta pokazao kako zna prepoznati znake vremena i prilagoditi im svoju elokventnost.

Uostalom, na utakmicama Hrvatske nogometne lige se već odavno pojavljuje manje ljudi nego što ih je prošle i ove godine bilo na zagrebačkoj Povorci ponosa. Dinamov nastup protiv Porta jedva da je netko gledao s tribina. Ako HNS bude dobar prema LGBT zajednici, možda im otkrijemo tajnu kako se sustavno i uspješno privlači nova publika. Možda.