Premda izraelske snage i dalje nemilice tuku po Gazi, odnoseći pri tome masovne civilne žrtve, te još nije poznata sudbina preko dvjesto izraelskih talaca, a iz Gaze i južnog Libanona i dalje dolaze raketni napadi na civilne ciljeve u Izraelu, potrebno je razmišljati i o danu poslije, onome što će biti nakon rata i što je to nedostajalo da se postigne mirovni sporazum u prošlosti.

Gaza nakon Hamasa

Ako krenemo s pretpostavkom da će Izrael uspjeti u svojem naumu da vojno porazi Hamas (u Gazi, ne nužno i u inozemstvu), postavlja se pitanje što će biti s Pojasom Gaze nakon Hamasa. Izraelski premijer Netanyahu, kojeg mnogi na Zapadu kritiziraju da je prekomjernim bombardiranjem i gomilanjem civilnih žrtava debelo prešao granice ratnog i humanitarnog prava, a izraelska javnost optužuje ga za korupciju, nesposobnost, bezobzirnost prema sudbini talaca te spremnost da u vladu pripusti ekstremiste kako bi se održao na vlasti, najavio je da će Izrael upravljati sigurnošću Gaze nakon rata. Međutim izraelske oružane snage (IDF) nisu spremne na ponovnu okupaciju tog prostora i upravljanje civilnim stanovništvom koje broji dva milijuna.

Pojavile su se i ideje da bi obnovom trebale rukovoditi mirovne snage Arapske lige, no to nije realan scenarij jer: a) nema jedinstva među njima (djelomično i oko pitanja daljnje normalizacije odnosa s Tel Avivom) te b) Izrael teško da može pristati na to.

Europska unija već je angažirana na brojnim mjestima izvan europskog kontinenta, no pitanje je ima li doista kapaciteta biti prisutna u snažnijem opsegu u ovome dijelu svijeta, pogotovo kada se uzme u obzir situacija u Ukrajini (slaba ratna sreća Ukrajinaca, mogućnost jenjavanja američke vojne pomoći) te činjenica da EU ne govori nužno jednim glasom kada su u pitanju odnosi Izraela i Palestine. Od 2005. do 2007. djelovala je misija EU-a pomažući graničarima na graničnom prijelazu Rafah između Pojasa Gaze i Egipta (EU BAM Rafah). Od 2005. na Zapadnoj obali djeluje i policijska misija Europske unije dajući koordinacijsku podršku palestinskim sigurnosnim snagama (EUPOL COPPS).

Dosadašnje mirovne misije Ujedinjenih naroda razdvajale su vojske, no nisu bile zadužene za poslijeratnu obnovu ili proces izgradnje mira i države. Nakon Sueske krize 1956., sve do Šestodnevnog rata 1967., oko kanala, na Sinaju i u Gazi djelovale su United Nations Emergency Force (UNEF I). Među plavim kacigama bilo je i pripadnika JNA, što je zanimljivo jer je SFRJ snažno podupirala PLO i općenito arapsku stranu u sukobu. UNEF II je pak 1973.-1979. razdvajao izraelske i egipatske snage nakon Jomkipurskog rata 1973. Ponovno su sudjelovale i jugoslavenske trupe. Još uvijek su aktivne tri UN-ove misije. United Nations Disengagement Observer Force (UNDOF) od Jomkipurskog rata nadzire primirje između Izraela i Sirije, poglavito u rubnom području između Golanske visoravni i (ostatka) Sirije. U UNDOF-u su sudjelovali i hrvatski vojnici. United Nations Interim Force in Lebanon (UNIFIL) od 1978. nadzire povlačenje Izraela iz južnog Libanona, a UNIFIL-ove snage su često pod napadom Hezbolaha koji s tog istog područja napada sjever Izraela.

Osim UN-ovih misija, valja još spomenuti Multinational Force and Observers (MFO) koji od 1981. nadziru mir sklopljen između Egipta i Izraela. Godine 1994. osnovan je i Temporary International Presence in Hebron (TIPH), no 2019. izraelska vlada otkazala i je obnovu ugovora. Radi se o međunarodnoj civilnoj promatračkoj misiji u gradu koji je svjedočio nekim od najvećih sukoba i prijepora između židovskih naseljenika i lokalnih Palestinaca.

Bez obzira na sve rečeno, može se očekivati da bi uprava nad Pojasom Gaze trebala opet prijeći u ruke Palestinske samouprave, iako je vodstvo pod Mahmudom Abasom, koje je od 2021. do danas na neodređeno vrijeme odgodilo nove izbore, upitnog legitimiteta među palestinskom javnošću.

No ako se ikako želi nastaviti s mirovnim procesom i idejom o dvije države, Palestinska samouprava ostaje jedina poželjna opcija i jedina koja može funkcionirati kao sugovornik u mirovnim pregovorima.

Mirovni planovi

Mirovni planovi, pregovori, ponude i prijedlozi čiji je cilj osigurati mir između Izraela i Palestinaca gotovo uvijek polaze od ideje o dvije države (za dva naroda). Ideje i mirovni planovi za Svetu zemlju nizali su se cijelo 20. stoljeće, no od neposredne važnosti za sadašnji kontekst oni su nastali u posljednja dva do tri desetljeća, odnosno od potpisivanja sporazuma iz Osla (prvi sporazum, potpisan 1993. u Washingtonu, te drugi, potpisan 1995. u Tabi u Egiptu). Tim sporazumima uspostavljena je Palestinska samouprava te je PLO definitivno postao službeni partner u mirovnim pregovorima.

Od tog vremena do danas ističu se dva mirovna plana, odnosno runde pregovora, koje su bile relativno blizu postizanju zadanog cilja.

Za vrijeme sastanka na vrhu u Camp Davidu u Marylandu 2000. godine, uz posredovanje predsjednika Clintona, pregovarali su izraelski premijer Ehud Barak te predsjednik Palestinske samouprave Jaser Arafat. Nakon toga, 2007. godine, u Annapolisu, također u Marylandu, uz posredovanje predsjednika Busha mlađeg, pregovarali su premijer Ehud Olmert te predsjednik Palestinske samouprave Mahmud Abas.

Oba puta, pogotovo drugi put, došli su vrlo blizu postizanja dogovora, no, nažalost, do njega naposljetku nije došlo, jer je palestinska strana naposljetku smatrala da je previše popustila u pregovorima.

Nekoliko je glavnih prijepora – pitanje granice, pitanje sigurnosti, pitanje Jeruzalema i pitanje povratka.

Iz palestinske perspektive, buduća granica morala bi pratiti onu iz 1967., tj. obuhvaćati cijelu Zapadnu obalu i istočni Jeruzalem, a izraelski pregovarači žele korekcijama granice i zamjenom teritorija postići integriranje barem najvećih naseljeničkih blokova (ova naselja su duboko polarizirajuće pitanje u samom Izraelu, a u inozemstvu su najčešće osporavana kao suprotna međunarodnom pravu te kao glavna prepreka miru), ali i zadržati neka sigurnosno, odnosno strateški važna mjesta. Prema Olmertovom planu, Palestinci bi zadržali 99,5 posto Zapadne obale i Gaze, Izrael bi anektirao 6,3 posto palestinskog teritorija te time zadržao glavninu naselja, s time da bi uz to išla kompenzacija od 5,8 posto izraelskog teritorija koji bi bio prepušten Palestini, kao i sigurni koridor koji bi povezivao Gazu i Zapadnu obalu. Taj plan bio je daleko najpovoljniji za Palestince (pogotovo u usporedbi s kasnijim Trumpovim planom), no naposljetku nije prihvaćen.

U Camp Davidu su Izraelci tražili vremenski ograničenu sigurnosnu kontrolu doline Jordana, demilitarizaciju Palestine, kao i nekoliko vojnih uporišta za ranu dojavu o napadima te kontrolu zračnog prostora iznad zone civilnih letova. Kontrola jordanske doline i vojne baze na njihovom teritoriju bile su nešto što Palestinci nisu mogli prihvatiti, no može se očekivati da bi bili voljni sklopiti nekakav sporazum o sigurnosnom aranžmanu.

Problem Jeruzalema je taj što je on zamišljen kao glavni grad obiju država, što ima duboko vjersko značenje i za judaizam i za islam te što su većinski židovske i većinski arapske četvrti geografski izmiješane. Stari grad, u kojem se nalaze sva važnija svetišta, nalazi se na istoku. Jeruzalem je moguće, uz kreativnu političku geografiju, podijeliti na zapadni i istočni dio bez enklava, no pitanje je jesu li Izraelci spremni na to, nakon što su 1980. službeno proglasili cijeli grad jedinstvenom jedinicom lokalne samouprave unutar svoje države. Palestinski pregovarači zainteresirani su i za ideju jedinstvenog grada koji bi bio otvoren za sve (i vjerojatno pod nekakvom zajedničkom, međunarodno nadziranom upravom, kao što je izvorno bilo zamišljeno UN-ovim planom iz 1947.), no Izraelci predviđaju zajedničku otvorenu upravu samo za staru gradsku jezgru. Olmertov plan podrazumijevao je međunarodnu upravu nad starim gradom kako bi se omogućio slobodan i nesmetan pristup svetištima, a arheološka iskapanja bila zaštićena i međusobno zajamčena.

Zadnji te možda najveći kamen spoticanja jest pitanja prava povratka. Uslijed rata 1948. oko 700.000 Palestinaca napustilo je zemlju, bilo zbog toga što su ih arapske vojske pozvale na evakuaciju, bilo zato što su bile u strahu od izraelskih snaga, bilo zato što su izravno protjerane. Danas je živo oko 30 tisuća izvornih izbjeglica, no njihove djece i unučadi je preko pet milijuna. Palestinci inzistiraju na pravu na povratak na izvorna mjesta na kojima su živjeli ne samo za one koji su htjeli ili morali otići 1948. godine (i 1967., nakon Šestodnevnog rata), već i za njihove potomke. Izraelci smatraju da bi narav Izraela kao svjetskog utočišta za Židove time bila narušena jer bi postali demografska manjina ako bi se vratilo svih pet milijuna Palestinaca. Zauzvrat nude prihvat manjeg broja (izvornih izbjeglica) kroz dulji rok te kompenzaciju za one koji se ne bi vratili. U tom kontekstu spominju i pitanje kompenzacije za 700.000 do milijun Židova iz arapskih zemalja koji su morali napustiti svoje domove nakon 1948. te su preseljeni u Izrael.

Svi dosadašnji pregovori obično su padali upravo na pitanju povratka.

Ostaje nam se nadati da će neke buduće generacije i budući pregovarači biti mudriji i uspjeti, konačno, postići mir u ovom inače čudesnom kutku svijeta.

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.