Zamislite načas da ste hrvatski policajac. Obični pozornik, 'plavac', 'vucibatina', ili kako ih već ne zovemo. Osiguravate javni skup na kojemu nitko živ ne očekuje nikakav uzgred, jer ga nikad nije ni bilo. Odjednom, međutim, pored vas prođe netko i - prekrši zakon Republike Hrvatske. I ne samo da ga prekrši, nego još i navede dvadesetak drugih ljudi da to ponove za njim. Nije riječ ni o kakvom kaznenom djelu, čak ni o prekršaju posebno ozbiljne naravi, ali budući da znate da je zakon prekršen - što biste učinili? (Ponovimo, hrvatski ste policajac na dužnosti).

Biste li prekršitelju i njegovoj sljedbi progledali kroz prste i pravili se da ništa niste primijetili? Ili biste poštovali zakon, jedan od mnogih koje ste dužni štititi i provoditi, te - budući da niste mogli intervenirati na licu mjesta, izricanjem opomene - podnijeti prekršajnu prijavu protiv počinitelja?

Policajka koja je prijavila člana HKUD-a Valpovo 1905. Branimira Čolakovića zato što je, prolazeći mimo nje u koloni folklornih grupa, zapjevao 'Mala moja, ti u plavoj bluzi, dođi bliže pa mi se naguzi' (što su onda, po pravilima bećarca, za njim ponovili i ostali nazočni članovi njegova KUD-a) odabrala je drugu ponuđenu opciju i - prijavila kršenje Zakona o ravnopravnosti spolova.

I digla se kuka i motika potom na revnosnu policajku, sve u obranu UNESCO-a i bećarca kao njegove zaštićene nematerijalne kulturne baštine svijeta. Nije po medijima pofalilo nadmenih komentara na policajkin račun, od onih otvoreno ponižavajućih i gotovo silovateljskih po internetskim forumima, do prikriveno seksističkih iz stručnih krugova u novinama i na portalima. Ovi drugi (jer na prve ne treba trošiti slova) listom, od Kiće Slabinca i mojeg dragog Zlatka Boureka, do uglednih etnomuzikologa - svi se redom snebivaju i kao da ne shvaćaju koliko zapravo daju za pravo baš - policajki. Jedinoj koja je u ovoj priči zapravo štitila bećarac, onaj s UNESCO-ve liste svjetske nematerijalne baštine. Primjeri erotskih bećaraca što ih oni navode u obranu pjevača, svi do jednog, u sebi sadrže tempiranu erotsku bombu, ali bez ijedne izravne lascivnosti. Nigdje se u tim primjerima koje navode nitko nikome ne nagužuje.

Svaki pravi erotski bećarac (baš i kao svaka prava erotska ganga, rera, ojkalica...) od autora i izvođača traži da bude umjetnik riječi, da u strogo zadanim silabičkim i melodijskim uvjetima deseteračkoga dvostiha, iskaže svu svoju pohotnost pjevajući zapravo o nečemu sasvim drugom. Kao, na primjer, u onoj gangi o molitvi seljaka koji, kao, muze nemirnu kravu: 'Sveti Ante milostiva srca, pridrži je da se ne koprca'. Nema tog prekršajnog suda koji bi mogao dokazati da je pjevač mislio i na što drugo osim na mlijeko koje se prolijeva mimo kante.

Slično je i s onom ženskom gangom: 'Ne volim te, dragane, za robu, neg za ono šta štrapa po drobu'. Časni sude, njen dragi tako dobro kuha da ona, pjevačica, toliko pohlepno jede da uvijek zaprlja bluze koje joj on kupuje, u čemu je problem?

Kad već spominjemo ženske pripovjedne subjekte - što bi bilo da je u Valpovu neka snaša, prolazeći pored policajca koji osigurava skup, povela bećarac: 'Ljepotane, ti u plavoj bluzi, lagano me pendrekom po guzi'? Bi li je ostatak HKUD-a iz kolone uredno popratio, ili bi ih pola zatiltalo? Bi li njoj policajac progledao kroz prste, ili bi se i on pozvao na Zakon o ravnopravnosti spolova? Bi li i taj dvostih bio etnomuzikolozima pod zaštitom UNESCO-a i pamtivječne tradicije, ili bi pjevačici samo ravnatelj HKUD-a poslije rekao: 'Zorka, od sutra manje rakije za fruštuk, ili letiš iz Društva. Ovo ti nije bio nikakav bećarac, samo nas sramotiš!'? A strah me i pomisliti što bi bilo da je isti dvadeseterac policajcu u prolazu zapjevao neki lola... A? Je li i vas?

Da skratim, pučki erotski deseterac visoko je stilizirana forma, definirana ponajprije rigidnim vjersko-moralnim pravilima doba u kojem je nastajao, baš kao što su tadašnji slikari često prikazivali Mariju s malim Isusom na prsima, eda bi mogli naslikati barem četvrtinu ženske sise. Svako doba nosi svoje, naravno, a mi živimo u dobu koje dokida stil i svaku brigu o njemu. Započelo je s onim gastarbajterskim (na rubu pučke genijalnosti, ali s nesretnim manjkom stila u samo dva sloga) 'Mala moja, brzo gaće svuci, od Frankfurta držim ga u ruci', a zahvaljujući (inače dobrodošlom, da se ne bismo krivo razumjeli!) labavljenju moralnih normi, pa onda i općedruštvenom kaosu na kojem smo utemeljili i izgradili ovakvu svoju državu, došli smo do toga da se otvorena nepristojnost u Hrvata brani tradicijom i UN-ovim poveljama, baš kao što se i pljačkanje u Hrvata opravdava domoljubljem ili proceduralnim greškama pravosuđa.

Naravno, pored pučkih erotskih deseteraca, oduvijek su nastajali i oni manje-više otvoreno pornografski - znam za nekoliko izuzetno gadljivih, gdje erotike nema ni u cezuri između redaka - ali njih se uvijek pjevalo samo u zatvorenim pijanim krugovima, a ne na smotrama kulturno-umjetničkih (treba li ponoviti: kulturno-umjetničkih!) društava. Tko želi zaštititi i tu hrvatsku katoličku pučku tradiciju, neka osnuje PORNESCO, zašto ne? Bolje i to, nego da se tradicionalnim stilom vrhunskih pučkih majstora verbalne improvizacije brane današnje nemušte, prvoloptačke dosjetke mediokriteta formiranih po forumaško-fejsersko-bigbraderovskim šprancama.

Da zaključim: bećarac - onaj pravi, šokački, slavonski, hrvatski i svjetski, predivan u onoj slamnigovskoj 'disciplini mašte' - branila je tog dana u Valpovu jedino ta neimenovana policajka. Branila ga je, pišući prijavu, čak i više no što je branila odredbe Zakona o ravnopravnosti spolova.