Jasno, u svakom glavnom gradu neminovno se formiraju oligarhijske skupine koje kontroliraju tokove novca i moći. To se dade zaliječiti izborima, kulturom javne kritike i ostalim općepoznatim demokratskim mehanizmima, čime se vladajuća oligarhija održava u stanju trajne strepnje da će je zamijeniti neka druga oligarhija. Sustav nije savršen, ali zasad se ljudski rod nije dosjetio ničeg boljeg.

Utoliko je regionalizam samo još jedna u nizu prevara koje truju medijski prostor i politički diskurs. Iza njega ne stoji ništa drugo nego nervoza provincijalnih oligarhija koje su nezadovoljne količinom novca i moći koje kontroliraju. Pristaše regionalizma pritom svjesno i sustavno zanemaruju jednostavnu činjenicu da je Hrvatska i po broju stanovnika i po teritorijalnoj veličini premala za regionalizam i da jedva uspijeva – a ne uspijeva – uzdržavati i ovu, jednu jedinu vladajuću oligarhiju. Teško je i u ovako ustrojenoj Hrvatskoj osigurati javnu kontrolu svih koji su išli zajedno u razred i koji obrtimice jedan drugome preprodaju tvrtke, stanove, usluge i protuusluge. Tuđman je, nesretnik, vidio Hrvatsku većom nego što jest pa mu se tako pričinilo i dvije stotine obitelji. O, da ih je barem dvije stotine, a ne jedna jedina. Uzalud, u malim državama praktično svi se poznaju pa raste i rizik da će, umjesto ustava i zakona, radije poštivati obiteljsku tajnu – ono što na Siciliji nazivaju omertà – kao što je veća i mogućnost da će uvijek jedan te isti nogometni klub biti državni prvak.

Nogomet je nažalost u raspravu o centralizmu i regionalizmu unio mržnju. To je bilo neizbježno jer je – jednako nažalost – mržnja neizbježni sastojak te igre. Navijački bjesovi uvijek iznova uspijevaju pronaći nove žrtve i toliko su osjetljivi na svaku, bilo koju i bilo kakvu, različitost da ih savršeno ne zanima je li riječ o vjerskoj i etničkoj raznolikosti ili o blitvi i štruklama, što samo dokazuje koliko su vjerske i etničke raznolikosti beznačajne i proizvoljne. Potrošivši etničke, mržnja je posegnula za regionalnim raznolikostima, a kad potroši i njih, kriminalni kolektivizam posegnut će za nekom drugom civilizacijskom vrednotom. Svrha države je, pored ostalog, da mržnju suzbija, osuđuje, progoni i raskrinkava, i to školom, medijima, kaznenim zakonom, afirmacijom jednake vrijednosti i zaštitom jednakih prava svakog čovjeka. Mržnja je mentalno nasilje koje trajno vreba priliku da postane fizičko nasilje i zato država gubi svaki civilizacijski i demokratski legitimitet kada mržnju ne odbacuje s gnušanjem i svim zakonskim sredstvima, a kada je potiče, gubi svojstva države.

O stvarnoj ili izmišljenoj velikozagrebačkoj hegemoniji i stvarnoj ili izmišljenoj potlačenosti Slavonije, Istre ili Dalmacije, odnosno o antagonizmu između hrvatskog bratstva i jedinstva, s jedne strane, i možebitne potrebe za regionalnom decentralizacijom, s druge strane, možda bi trebalo racionalno raspravljati. Međutim, kada se regionalne suprotnosti – bilo koje suprotnosti – degeneriraju u mržnju i pijanu stadionsku agresiju, rasprava o centralizmu i regionalizmu gubi svaki smisao i legitimitet, kao što ga gubi bilo koja politička rasprava i bilo koja politička ili državna tvorevina koja se temelji na mržnji ili se služi mržnjom. Mržnja, stereotipi i predrasude nikada nisu bili niti mogu biti posljedica neke političke nepravde, jer mržnja, stereotipi i predrasude su nepravda sama i sve što je na njima utemeljeno niti je legitimno, niti je demokratsko, niti je civilizirano. Iza mržnje 'tovara' i 'purgera' ne stoji nikakav politički sadržaj, kao što ništa suvislo ne stoji i ne može stajati iza bilo čije mržnje prema bilo kome. Iza svih sličnih mržnji, od francusko-njemačke i flamansko-valonske, preko hrvatsko-srpske, poljsko-ukrajinske i srpsko-albanske, do bavarsko-pruske ili trešnjevačko-trnjanske – neovisno o tome artikuliraju li se psovkom, tučom, ratnim zločinom ili političarima koji se u očaju svojeg moralnog i ekonomskog bankrota dodvoravaju rulji – stoje samo kriminalni instinkti ili banalna ljudska bijeda. Od te mržnje odvratnija je možda samo ona 'ljubav' čija je jedina svrha da zapišavanjem obilježi granicu između 'svojeg' i 'tuđeg'.

Politička elita je svojedobno sklopila pakt s navijačkim gomilama jer joj je bio potreban netko tko će obavljati prljave poslove za nju, zazivati mržnju na stadionima i poslušno otići u rat. Zato se nitko rulju ne usuđuje nazvati ruljom, zato navijačke udruge uživaju poseban društveni ugled i zato ih nogometni dužnosnici nazivaju 'svetinjom'. Zaboravljeno je da je navijačima od objekta njihove mržnje važnija mržnja sama i da su nasilje i stalna potraga za neprijateljima njihov način života. To je samo pouka da se ni državotvornost ni bilo koji politički pothvat ne smiju temeljiti na stadionskoj emociji, ne samo zato što je ta emocija odraz beznadne emotivne i moralne pustoši, nego i zato što bi se nekome mogla vrlo ironično, ali nimalo tankoćutno obiti o glavu.

Državna televizija je zato 2. rujna 2011. u Dnevnik 3 pozvala gradonačelnike Splita i Zagreba u pokušaju da se kalodont vrati u tubu. Zagrebački gradonačelnik je ispričao da ga je na utakmici na Poljudu opsovao lokalni navijač, na što je jedan drugi zaprijetio prvome: 'Ako fali Bandiću trepavica, ja ću ti oko izvadit.' Nije bitno što bi Milan Bandić, kao i svaki priseban čovjek, doživio težak traumatski stres ako bi bio svjedokom nečijeg vađenja očiju, čak i kada je to vađenje očiju u funkciji očuvanja i unapređenja bratstva i jedinstva Splita i Zagreba. Bitno je da prijetnja vađenjem očiju savršeno ilustrira navijački mentalitet pa se kao takva ne smatra svirepim zastrašivanjem nego normalnim ponašanjem koje je postalo nemoguće prepoznati kao patološko i kriminalno. Histerična emotivna identifikacija s nogometnim klubom smatra se savršeno normalnom jer se i sama domovina ne percipira kao uslužna djelatnost nego kao nogometni klub. Drugo se nije ni moglo očekivati od nacionalizma koji i nije politička doktrina nego loše prikrivena, patološka emocija pijanog očajnika koji urla zaštićen gomilom, jučer protiv Srba, danas protiv homoseksualaca, a prekosutra protiv Splićana ili Zagrepčana u 'veličanstvenoj atmosferi' ili 'borbi za slobodu', ovisno je li riječ o stadionu ili gubilištu, utakmici ili ratu, sportu ili povijesti, ako između tih stratišta života, morala i pameti uopće i postoji suštinska razlika.

U svakom slučaju, za svaku pohvalu je to da gradonačelnici smiruju strasti, osuđuju mržnju, afirmiraju zajedništvo i da Željko Kerum podsjeća: 'Mi smo premali, ima nas četiri i pol milijuna da ćemo se mi sad svađat...' Šteta što se nešto slično nije pokušalo 1990. - ako ni zbog čega, a ono zato što je razlika ekavice i ijekavice jednako vitalna za nečiju sudbinu, slobodu, blagostanje i duševni mir koliko i razlika između kaj, ča i što. Da je samo jedan život tako spašen, da samo jedna kuća nije srušena i da je zjenica samo jednog oka ostala netaknuta, pokušaj bi se isplatilo, ali političke oligarhije su procijenile da dvadeset milijuna nije dovoljno premalo pa su navijačku i svaku sličnu mržnju promovirale u društvenu vrednotu, čime su zapravo vrlo nedvosmisleno i pošteno svima stavile do znanja da im do ljudskih života, gradova, demokracije, blagostanja i dostojanstva uopće nije stalo.

Zato danas pitanje centralizma i regionalizacije, kao i svako drugo političko i društveno pitanje, treba raspravljati isključivo u svjetlu interesa građana, u racionalnom i demokratskom ozračju i potpunoj odsutnosti emocija. Dvojbeno je je li u interesu građana jačanje regionalnih oligarhija: tko će građane štititi od regionalnih moćnika kada im ovi budu prodali ciglu da su ih zaštitili od centralizma? Onima pak, koji su neizlječivo nervozni samo zato što se u glavni grad slijevaju svi novci, ostaje samo da sljedećih tisuću godina sanjaju neki drugi glavni grad u koji će se – kako to već biva s glavnim gradovima – slijevati svi novci i da, kada se probude iz sna, kažu da se zato nisu borili.