Prošle jeseni žurio sam, kao član žirija 'Marulićevih dana', na završnu priredbu u splitski HNK i osjećao se pomalo nelagodno. Ne zbog nagrada koje smo izglasali (to ponajmanje!) nego zbog – tenisica. Posve crnih, nevidljivo brendiranih, malo korištenih, nimalo jeftinih no zato vrlo udobnih, ali i s jednom opakom manom: rubovi debelih potplata skroz su im uokolo potpuno – bijeli. I svakome je i iz noćnog aviona jasno da posrijedi nisu cipele nego patike (ta riječ, sasvim uobičajena u Splitu i većini Dalmacije, postala mi je s vremenom prihvatljivija od 'tenisica', jer – da po sjećanju citiram frenda Vladu Šagadina – pa ne igraju ni košarkaši, rukometaši ili odbojkaši u obući za tenis!) a njima kao takvima, pogotovo u svečanoj prigodi, nije mjesto u kazališnoj kući s nacionalnom atribucijom i težinom.

Da sam kakav promišljeno bizarni umjetnik, netko čija pomno hinjena odjevna nehajnost više nikoga živog ne provocira, hajde, ta bi moja nelagoda bila u stanovitoj mjeri razumljiva, jer od mene bi se očekivalo nešto znatno fluorescentnije od konfekcijskih crnih patika s bijelim potplatima. Ali takvome kakav sam (bio), u građanski neupadljivom sakou, košulji i tamnim samtericama, eh, te su tenisice, odnosno njihov šljašteće bijeli obrub, baš nekako bile šaka u oko. A nisam imao izbora jer već šest godina, hm, kako to preciznije reći nego prepjevom aktualnog refrena: ja ne mogu drugo nego da ih nosim…

Da vam sad ne otkrivam detalje iz svoga zdravstvenoga kartona, uzmite zdravo za gotovo da sam već toliko dugo lišen mogućnosti obuvanja normalnih, uobičajenih cipela i da mi odgovara jedino obuća debelih, mekanih đonova. Nedugo nakon te epizode s kazalištem (gdje, jasno, jedva da je itko primijetio i mene kao takvog, a kamoli moje potplate) nabavio sam potpuno crne patike, potpuno neupadljive čak i uz crno odijelo i kravatu (provjereno zimus na splitskom Lovrincu, u pretužnim okolnostima).

Zašto vas gnjavim ovolikim apsolutno nebitnim uvodom? Pa eto, zato što sam vidio da je nekolicina portala solidnu pažnju posvetila činjenici da je Tomislav Tomašević, gradonačelnik Zagreba, na svečano obilježavanje Dana hadezeržavnosti u tamošnjem HNK-u došao u – patikama. U potpuno crnim, neupadljivim tenisicama. Ovaj portal tom 'slučaju' nije posvetio ni retka (čestitam na tome mudrom vodstvu i bilježim se sa štovanjem), ali je na svojem fejsbučkom profilu postavio pitanje: 'Smatrate li da je u redu da gradonačelnik Tomašević na svečane događaje dolazi u tenisicama?'. I evo, dok ispisujem ove riječi, u prvim satima petka, samo dva i pol dana nakon postavljanja tog pitanja, vidim kako je više od četiri tisuće ljudi osjetilo potrebu da odgovori, uz ovakav ili onakav komentar. Smogao sam snage da pročitam njih, recimo, dvjestotinjak i znate što je najzanimljivije? To što ih se gotovo polovina, umjesto temom pitanja, bavi komentiranjem – gospođe koja u istom kadru stoji pored, eto, što ćemo, ministra Grlić-Radmana a nosi crne točkaste najlonke ispod fragilnih crnih sandalica. A komentari su, dakako, negativni i – još dakakije – dolaze mahom s profila pod ženskim imenima.

I eto, taman čovjek pomisli kako je napokon došlo vrijeme rodne ravnopravnosti u komentiranju odjevnih kombinacija osoba koje defiliraju našim javnim prostorom, a iza ugla ga dočeka surova banalnost zbiljnosti. Istog dana kad je Tomašević nonšalantno u crnim patikama ušetao u HNK, Kerum je još nonšalantnije sjeo na kameni obod česme 'Kod lava' u splitskom Getu i – da se poslužim uobičajenim formulacijama – 'u izazovnom dekolteu, ponosno pokazavši trbuščić' protrkeljao nešto neprevodivo o svojem političkom stavu da za studente trista bude jednako trista. Pritom je bio ovjenčan zlatnom ogrlicom koja bi debljinom, siguran sam, mogla poslužiti kao pouzdani sidreni lanac za omanju obiteljsku jedrilicu. I – nikom ništa. Dva, tri komentara o seljoberskom outfitu, i to je sve.

A da je uz njega u kadru bila supruga ili neka stranačka suradnica, bila bi to, siguran sam, sasvim druga pjesma. Jednako bi bilo i sutradan, da se isti sidronoša (na dnu lanca je, naime, križ kolikog se ne bi posramio nijedan član Kongregacije za nauk vjere) u kadru opet nije pojavio sam samcat.

Tračak nade u to da ravnopravnost ipak ima neke šanse budi jedino činjenica da nitko živ, koliko sam vidio, nije komentirao odjevnu kombinaciju one dame koja krotko drži kišobran nad glavom ministra Banožića: činjenica da baja 'ladno pušta ženu da ga čuva od onih par kapi kiše između limuzine i ulaza u HNK ipak je nadvladala uobičajene komentatorske porive. Nitko nije zamijetio ni da 'osoba koja ministrira', poslušno zaklonjena lumbrelom veličine suncobrana, u kazalište, na proslavu državnog praznika, ulazi raskopčanog sakoa, kao da je Trump ili, božemesačuvaj, Milanović.

Sve u svemu, da zaključim ovu naizgled ispraznu (ali meni autoterapijski nasušnu, glede one uvodne autoimune traume s tenisicama) krajnje je vrijeme da i odijevanje muških 'osoba koje obnašaju dužnosti' krenemo ravnopravno komentirati, a ne da sve i dalje ostane samo na osebujnim sakoima Roberta Jarnija. Evo, recimo, pitanja za početak rasprave: je li vama u redu to što aktualni predsjednik RH gotovo nikad ne nosi kravatu? Nije valjda da to dosad uopće niste primijetili?