Evo, mozgam sad već pola sata i nikako da se sjetim kad sam zadnji put popio kavu (ili išta) bilo na kojem od štekata splitske Rive. Terasa hotela "Bellevue" u stečaju (u kojem je, nota bene, već petnaestak godina, toliko da se među nekolicinom mojih već uvriježilo dogovaranje tipa "Oćemo u podne i kvarat u Stečaja?") tu se zapravo i ne računa, to nije Riva.

Nema to nikakve veze s cijenama, blagog pojma nemam kakve su (bile) na Rivi; jednostavno - ne prolazi mi se onuda ako baš ne moram, a ponajmanje ljeti. I kad sam u Zagrebu, sićušne su vam šanse da me vidite na "špici", ponajsitnije subotom oko podneva. Naprosto, ono "vidjeti i biti viđen" nije moj đir i, da se ne bavim svime čime se bavim, moja bi po-javnost bila i niža od onoga što hidrolozi zovu biološkim minimumom. A nisam pritom ni pobjegao na selo niti se opustinjačio bilo na koji način.

I sad, neki dan, vidim na portalu - nekad široko utjecajnih, a posljednjih godina sve lokalnijih - novina pozamašan naslov: "Zaboravite na gušte ispijanja pića na Rivi, više ga ne možete platiti: malo domaće pivo je blizu 50 kuna, a ni Cola nije daleko. Iz jednog lokala poručuju: ugostiteljstvo je luksuz, mi živimo od turista, a kavu kuvajte doma". I spopadne me ljutnja, baš kao da sam na toj Rivi svaki dan barem po sat vremena.

Ej, kod frajera je bočica vode (i to bez poruke!) 24 kune, a žali se da je personal "neprofesionalan, slab i nikakav" i da svoje radnike, ako želi zadržati kvalitetu usluge, stalno šalje na kojekakve edukacije i tečajeve. Osobno poznajem jednoga (nije ovaj spomenuti) koji je pred ogledalom uvježbavao kako odglumiti da pred gostom otvara tobože intaktnu bočicu najobičnije vode: i kratki trzaj stisnutom šakom, i blaga grimasa napora pritom, i "khm-khm!" pritom (da se ne čuje kako metalni čep uopće ne krcka) a voda je bila, jasno, po tko zna koji put ulivena iz slavine i pohranjena u hladnjak, malo iza onih još djevičanski nedefloriranih. Super su i tečajevi i edukacije, ali ni cjeloživotno samoobrazovanje, vidimo, nije za bacit…

Ona flašica vode od 24 kune zapravo košta 24 i pol, jer pedeset lipa gazda će sigurno dobiti nazad - bilo kroz kauciju, bilo kroz povrat reciklabilne ambalaže, ali i za to treba educirati "nesposobno, slabo i nikakvo" osoblje, ne može valjda gazda baš sve sam. I to svako malo ispočetka, jer to i takvo gore opisano osoblje nije niti pouzdano, pa nerijetko daje otkaze, nezadovoljno čašću što rinta u ugostiteljstvu koje je, zapamtili smo, "luksuz".

Okej, svjestan sam da živimo u šugavim (i svakim danom sve šugavijim, bojim se) vremenima i da ugostiteljstvo nipošto nije među onim medaljama koje imaju samo dvije strane. Apsolutno se slažem za sumanuto visoke cijene onim gostima koji, po preporuci konobara ili pak sami od sebe, naruče marinirane filete šampjera s pjenicom od bosiljka i prošeka, na posteljici od flambirane rikule i gratiniranih sjemenki rogača, ili pak srednje obarene odreske hlapa s hladno destiliranim medom od bagrema i smilja, sve to na kamenim tanjurima urešenima tankim sinusoidama tamne čokolade i dimljenim listićima ruzmarina po obrubu; o da, takvim gostima uistinu vrijedi oduzeti barem pola mjesečnog prihoda! I to pod uvjetom da barem polovica inkasa ide kuharu koji ima živaca da sve to spravi. Ali voda za 24 kune, ej, vodurina domaća obična! I pivušica, domaća podriguša, kakvu pošteni bauštelac sašije dok još nije pravo ni sjeo na marendu, za 45 kuna, alo?!?

Među opravdanjima za toliko visoke cijene ugostitelji s Rive spominju i gotovo stopostotno poskupljivanje najma za štekate - poskupljivanje koje je tek najavljeno, ali još nije stupilo na snagu, a kad će ne zna se, s obzirom na aktualno političko stanje u gradu. Pa kad smo već kod predviđanja budućnosti, možda bi prodavačima luksuza s Rive trebalo pripomenuti da se žestoka inflacija i drastičan pad BDP-a ne prognoziraju samo Hrvatskoj, nego i na svim relevantnim, božemeprosti, emitivnim tržištima. Drugim riječima: past će i strancima platežna moć, i to ne malo, i to ne tek dogodine. I kad njih četvero sjedne za stol, pa na mobitele izračuna da ih jedna runda pića košta skoro koliko i još jedno ostvareno noćenje u unajmljenom smještajnom garaž-apartmanu, teško da će dugo dvojiti što da izaberu.

Što se mene tiče, ostajem vjeran doktrini kućnog luksuziranja: pijem kavu iz vlastitog aparata za espresso, vodu iz špine, pivo i vino iz samoposluge, a znam(o) si štošta i skuhati. Plus, s balkona mi se, i sa sve tri južne ponistre vidi Šolta, što je gostima na Rivi, u sezoni, gotovo nemoguće - što zbog meteža pješaka i biciklista, što zbog kruzera usidrenih ispred luke. Da stvar bude veselija, tako mi je doma i usred zime! Ne bi čovik virova!

A ovim price-builderima na steroidima želim sve najbolje za Božić, uz izreku s krajnjeg sjevera Hrvatske: "Dal vam Bog zdravlja i Majka Božja penez!".