Prije punih 26 godina, kad sam se definitivno iz rodnog Zagreba preselio u Split (poslije "probne" 1994.) znatiželjnicima kojima nikako nije bilo jasno zašto sam povukao taj, za njih, sumanuti potez, obično sam odgovarao: "Došao sam da vam za koju godinu postanem gradonačelnik. Ovaj grad treba dovesti u red, ne može to više ovako". Nastojao sam, naravno, pritom izgledati što ozbiljnije i odlučnije. Majke mi mile, bilo je nekoliko ljudi koji su me pogledali u nevjerici, načas uvjereni da kreten misli ozbiljno. Zbunjenost bi, jasno, nestala čim bih krenuo nabrajati svoje programske smjernice: najmanje dvije tramvajske linije, uspinjača do prve marjanske vidilice, podnevni top s Gripa…

Toliko o mojim profesionalnim političkim ambicijama… A one amaterske, od vrste "birač domaći obični", prakticirao sam redovito, nažalost najčešće metodom "stisni nos i glasaj za ono što ti se čini manjim zlom". I tako sve do lani, kad se na horizontu pojavila ekipa - dotad vidljiva tek kao oni "elementi u tragovima" na ambalaži farmaceutskih proizvoda i dodataka prehrani, a sad vidno kompaktnija i organiziranija - s kojom sam se mogao gotovo u svemu sasvim složiti: ulijevo nasađena, liberalna, ekološki osviještena, bez ikakvih kompromitantnih repova iz prošlosti i s općim dobrom kao prvom stavkom na listi prioriteta. Eto, ukratko, napokon ekipe za koju mogu glasati bez stiskanja nosa!

Jasno, zaglavinjao sam kao boksač u knock-downu kad se do jučer naizgled kompaktna grupacija, malo prije raspisivanja izbora, raspolutila. Komu, čemu, zašto - pitao sam i jedne i druge, ali nisam postajao nimalo pametniji niti centriraniji. Pitao sam i neutralne promatrače, ali prestao sam kad sam shvatio da mi neki govore samo ćakule a neki prešućuju koješta što ovakvom autsajderu nije nužno znati. Potom su im u kampanji kojekakvi mutni likovi, kojima bi samima vrijeđanje Židovâ ili pjevanje kakve ustaške pjesme bilo lako ko vode se napit, krenuli nabijati na nos nekakva mladenačka budalasanja, jer im ništa drugo nisu mogli naći - nikakvu privatizacijsku pljačku, pronevjeru, malverzaciju tuđim zemljištem, neprijavljenu ili nerazmjernu imovinu, ništa od onoga što sami nose na duši...

Na kraju sam na biračko mjesto napokon izišao nepritisnuta nosa (doduše - ipak s maskom preko njega) i napravio sljedeće: za Gradsko vijeće glas sam dao zeleno-lijevoj koaliciji, a za gradonačelnika Ivici Puljku. Računao sam da će dojučerašnji bliski suradnici, pobijede li, nekako premostiti sva ona ćakulanja i prešućivanja nakon raskola. Nešto se vrlo slično uistinu i dogodilo, iako su zli klaunovi zdesna odmah krenuli s opstruiranjem, ne i bez pomoći nekih s tobožnje ljevice. A ovi "moji" odrekli se preko noći narodnih običaja i uhvatili se nekakvih javnih natječaja, zakona i propisa ko trijezan plota. Koji put krajnje obazrivo, koji put bezobrazno preko granica primjerenoga komuniciranja, ali nikad (koliko je meni znano) ispod stola i uz kil' pečenog. Odbaciti tek tako, iznenada, klijentelizam, pogodovanja, nepotizam i sve druge folklorne elemente, duboko usađene u kolektivno pamćenje razbahaćenih parazita, a i brojnih stanovnika ovog zanemarenog grada - e pa ne mo'š tako brale!

Osim kao "umijeće mogućeg" politiku se definira i kao spremnost na kompromise. Ne vjerujem da postoji itko razuman tko se s time ne bi složio. Međutim, ono starinsko uličarsko prodavanje cigle u zamjenu za nedobivanje batina - to je nešto sasvim drugo. Ucjene, reketarenje, poslovničko podmetanje i pravosudni marifetluci, to s politikom, ovako gore definiranom, ima veze koliko i "teorijska paradigma rasta trajnog propusnosti" (citat završen) sa znanošću.

I sad smo, eto, tu gdje jesmo. U Splitu, gdje su, upravo dok ovo pišem, gradonačelnik i obojica njegovih zamjenika javno obznanili ostavke na svoje dužnosti; u gradu gdje kakav-takav dašak optimizma s vremena na vrijeme može donijeti tek Marko Livaja. Slušam, evo, kako Ivica Puljak govori da se istovremenom ostavkom obojice dogradonačelnika htjelo izbjeći pravne smicalice i da vlada sad ima osam dana da imenuje povjerenika koji će voditi grad Split do izvanrednih izbora.

Koliko dana? Baš osam? Baš povjerenika? Hm, sve se sad nešto premišljam, na Gripama stari topovi ionako već postoje, valjalo bi ih samo malo ošmirglati i upogoniti. Ni onu marjansku uspinjaču ne bi trebalo biti preteško napraviti, a i premijer je, po svemu sudeći, u udarničkoj potrazi za nekompromitiranim dragovoljnim obnašateljima zahtjevnih dužnosti… Da mu se javim?