"Očigledno smo svi prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju je slučajna država", izjavio je u ljeto 2012. mlađahni i još neiskusni premijer Zoran Milanović u Babinoj Gredi, kad mu se tamošnja čeljad požalila na tri uzastopne gladne godine, obilježene elementarnim nepogodama. Još su mu tri debela mjeseca trebala da navrši tek prvu godišnjicu na čelu vlade, a već je morao pisati objašnjenja što je zapravo mislio kad je to rekao.

Slična su priopćenja iz njegova ureda (onaj Saucha je još bio tadašnji Frka Petešić, ako još ima koga tko pamti) dolazila i kasnije, kad su sintagmu "slučajna država" krenuli - prigodno i ciljano vađenu iz konteksta - spominjati ovi što su danas na vlasti (okej, s kratkom međuigrom onog slučajnog "la vida loca" građevinskog premijera), a pamte je i rabe, i dalje jednako dekontekstualiziranu, sve do danas.

Na Hrvatsku je, potpuno sam uvjeren, sasvim slučajno pala bespilotna, bestrjuardesna i, uopće, svekoliko besposadna letjelica sovjetske proizvodnje, lansirana iz Ukrajine. U ratnoj vrevi, slučajno otkrivena pod ceradom u nekom hangaru, slučajno nedovoljno očišćena od drnča (Deterdžentski Rastvarivač Naslaga Čađi - tako se to u nas skraćeno zvalo u vrijeme kad je proizvedena), poslana tko zna od koga, tko zna kamo i pitaj boga s kojom namjenom, slučajno je preletjela dvije NATO-članice i, sveudilj zapitkujući svoj zahrđali žiroskop, dvojila kamo da slučajno padne ako joj slučajno ponestane pogonskoga goriva.

I vidi vraga, na kraju se slučajno strmopizdila gotovo u sam centar glavnoga grada treće NATO-članice, u park između stambenog naselja i studentskog doma. I vidi vraga vražjega, taman u vrijeme kad u tom parku slučajno nije bilo žive duše pa, zahvaljujući toj slučajnosti, nije bilo ljudskih žrtava. I kako vrag nikad ne dolazi sam, niti slučajno, glavni tajnik NATO-a, dite ćaćino, govori da je nešto leteće i nenaoružano, palo - izvan Zagreba.

Sljedećeg jutra, slučajno odjenuvši uniformu umjesto nekog od civilnih odijela za svakodnevnu uporabu, ministar obrane nad kraterom obamrloga drona izjavljuje kako je letjelica nosila 120 kilograma eksploziva. Gotovo istovremeno, načelnik Samostalnog sektora za vojno-policijske poslove ministarstva obrane, na televiziji izjavljuje kako je vađenje ostataka 14-metarske dronetine, zabijene duboko u zemlju, podsjećalo na "operaciju oka", jer bageristi i lopateri morali su paziti na podzemne električne kabele i razgranato korijenje obližnjeg starog stabla. Drugim riječima, petnaestak metara duga i šest tona teška mrcina, oboružana i 120-kilogramskom "krmačom", samo pukim slučajem nije niti jednu žarulju u tom dijelu Zagreba ostavila bez napona, niti je ijedno stabalce u parku iščupala iz korijena.

Koji dan kasnije doznali smo da to trebamo zahvaliti sretnoj slučajnosti što je bomba eksplodirala negdje jako duboko, možda čak i bliže središtu Zemlje negoli travnjaku ispred studentskog doma. Kao nepobitni dokazi toj teoriji podastrijeti su nam dva upaljača i geleri, pronađeni na površini (kao što je općepoznato, samo najiskusniji balistički vještaci znaju da takve dubinske bombe uvijek na površini, na mjestu udara, ostave i oba upaljača, i prednji i stražnji, plus gelere bombe koja tu uopće nije eksplodirala, tobože slučajno a zapravo samo kao vizit-kartu pošiljatelja).

Neki će to protumačiti kao božji znak, neki kakvom drugom simboličkom doskočicom, ali moje je iskreno uvjerenje da je lagani potres od 1,2 stupnja, koji se u Zagrebu osjetio točno na drugu obljetnicu onog razornog, zapravo samo plod slučajnosti: to je bila posljedica odgođene eksplozije one bombe bez upaljača i bez gelera, u trenutku kad je, poslije nekoliko dana probijanja kroz litosferu, vrelina same Zemljine jezgre aktivirala 40 kilograma eksploziva (dakle ne baš 120, kako je u početku tvrdio ministar obrane oslanjajući se na svoje čulo mirisa; mi stariji dobro pamtimo da Rus nikad nije štedio na ambalaži).

Dok vojni i policijski eksperti ne objave službeni izvještaj i odluku iz WAR-sobe (neslužbenu smo verziju čuli početkom tjedna, slučajno, iz medija) u dubokoj sjeni tog slučaja ostali su do daljnjega i slučaj obnove Banije, slučaj Horvat, slučaj vjetroelektrane, slučaj MOST-ovi referendumi, slučaj Vruja, slučaj Žalac, slučaj dužnosničkih stanova, slučaj HNB, slučaj Milošević, slučaj Aladrović, slučaj Đerek, slučaj kaj bi ti štel biti, i brojni drugi. Opću sliku kvari jedino najfriškiji slučaj Tramišak, ali neće ni on dugo ostati pod reflektorima, jer će uslijediti neki novi.

Da se vratimo na početak: Milanović nikad Hrvatsku nije nazvao slučajnom državom. Pročitajte gore još jednom njegovu cjelokupnu izjavu, ponovite gradivo, uzmite si vremena koliko vam god treba da biste došli do jedinog mogućeg zaključka: slučajevi su u Hrvatskoj - pravilo.

Drugim riječima, Hrvatska je apsolutno pravilna država!