Zagovornici svijetle znanstvene budućnosti, izvrsnosti i međunarodnog vrednovanja ratuju u našoj znanosti protiv zagovornika humanističkih vrijednosti, prostora za lokalne, Amerikancima nezanimljive teme i ravnopravnosti znanstvenih polja i grana.

Prvi (iz resornog ministarstva, iz prirodnih znanosti, sa Sveučilišta u Rijeci, s Hrvatskih studija...) optužuju svoje protivnike za nepotizam, klijentelizam, konzervativnost i korištenje novinskih tekstova za izbore u profesorska zvanja, a protivnici im (s mog Filozofskog fakulteta u Zagrebu, potom iz HAZU, iz rektorata većine hrvatskih sveučilišta, sa svih pravnih fakulteta...) uzvraćaju optužbama za birokratiziranje znanosti, služenje kapitalu, amaterizam u znanstvenoj politici. Ministrove zagovornike izvrsnosti protivnici čak optužuju i za lažno predstavljanje (navodno se neki pisci novog pravilnika u medijima predstavljaju kao nezavisni i neupetljani intelektualci koji hvale taj isti pravilnik za izbore u znanstvena zvanja).

Svi bismo se, jasno, trebali opredijeliti između dva tabora, kao što bi se, valjda, svi trebali opredijeliti između HDZ-a i SDP-a ili, recimo, između Hajduka i Dinama. No, kao i u slučaju politike i nogometa, i znanstveni su ratnici dostojni protivnici jedni drugima, jer i jedni i drugi podjednako često pate od manjka tolerancije i temeljne pristojnosti, pretvarajući sam rat u cilj svoje politike, ne mareći za posljedice i kolateralne žrtve.

Eto, ministar Željko Jovanović nedavno je odahnuo – kroz Sabor su prošle izmjene Zakona o znanosti i visokom obrazovanju, no veselje mu je splasnulo kada je najviše sudbeno tijelo srušilo novi pravilnik o izborima u znanstvena zvanja (i sada SDP-u najednom ne valjaju suci koje je sam izabrao, ne slušajući prigovore javnosti). Ustavni je sud odlučio da procedura donošenja pravilnika nije bila dobra, baš kao što nije bila dobra niti procedura uvođenja zdravstvenog odgoja, a ovaj put su suci ministru udijelili i teže packe, kritizirajući i sadržaj zadnjeg pravilnika. Na veselje mnogih humanista i društvenjaka, do daljnjega je vraćen na snagu stari pravilnik o izborima, no mene to nimalo ne veseli, jer će se stari pravilnik u dogledno vrijeme opet mijenjati ili ukidati... Bez obzira, naime, što vam govore ratnici iz dva znanstvenička tabora, glavni su problem naše znanstvene politike stalne i bezglave promjene pravila, a ne pojedina pravila. Svojim ponašanjem obje strane podjednako produbljuju taj problem. Doduše, ministar tvrdi da su novi pravilnik donijela nezavisna tijela, pa pad pravilnika ne može biti njegov poraz no njegova desna ruka Saša Zelenika jasno je u dnevniku HTV-a pokazao da pad pravilnika shvaća kao osobni poraz.

Pravilnik ili smrt

No, ako je rušenje pravilnika pobjeda ministrovih protivnika, ta je pobjeda itekako pirova. Nije se humanistička ljevica (predvođena, dakako, istaknutim desničarima) borila samo protiv pravilnika, već je s gnušanjem i načelno odbacila svaki zarez i paragraf koji je dolazio iz ministarstva, uključujući i izmjene zakona, bez imalo ambicije da se o ičemu pregovara. To je za ministra Jovanovića značilo objavu rata, jer ovaj ministar s nekim ratovati mora, a Filozofski fakultet u Zagrebu je ipak lakši protivnik od Zdravka Mamića. Protivnici izmjena pravilnika i zakona s veseljem su dočekali odlazak HDZ-ovog ministra Fuchsa (očekujući preporod pod vodstvom SDP-a i HNS-a), a sada Fuchsu odaju počast na 'poštenoj' političkoj borbi.

Potom su moji humanisti žrtvovali dobar dio moralnog kapitala i političke moći da zaustave novog ministra, a zauzvrat su do te mjere marginalizirani u važnim tijelima hrvatske znanosti da, recimo, Matični odbor za filozofiju u novom sazivu nema niti jednog člana sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Nisam prevelik ljubitelj političkog smjera naših filozofa, ali nije li neobično da baš sada najmasivniji filozofski fakultet u zemlji biva marginaliziran u tom i u drugim tijelima koja odlučuju o humanističkim i društvenim znanostima? I znam ja da ministar nije o tome odlučio, znam da je to samo koincidencija, baš kao što je s druge strane koincidencija da je predsjednik Ivo Josipović radio na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ili to da su mnogi ministrovi protivnici u politiku ušli sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta (često baš s Odsjeka za filozofiju).

No, meni se čini da su svi (ili barem skoro svi) filozofi i humanisti u našoj politici sitne ribe u odnosu na stručnjake s Pravnog fakulteta koji uistinu odlučuju, uistinu ruše zakone i pravilnike, često s nevjericom gledajući kako im se idealisti s Filozofskog fakulteta nude za topovsko meso u njihovim ratovima. I dok su pravni fakulteti ostali prilično neoštećeni u ovom ratu, a svakoj vlasti skloni Hrvatski studiji i dalje šire svoje grane, zagrebački Filozofski fakultet postaje poprište borbe za opstanak asistenata i studijskih smjerova, dok privatni fakulteti, sveučilišta i visoke škole (kojima, vjerujem, ministarstvo ni na koji način ne pogoduje) u isto vrijeme osnivaju konkurentske humanističke studije. Takvo stanje omogućuje nekom (možda već idućem) ministru znanosti da kaže: kriza je, zašto bismo financirali masivne fakultete, kada postoje privatna medijska i druga učilišta, a može se studirati i u drugim zemljama Evropske unije. Takva selidba milijuna i milijuna eura javnog novca (desetljećima ulaganog u fakultete) prema džepovima državi milih privatnika meni se ne sviđa, a najvećim idealistima iz humanistike izgleda nezamisliva. Ali, ako se „grčki scenarij“ i u nas dogodi, kasno će biti pitati se zašto smo ratovali na polju kad je neprijatelj čitavo vrijeme bio u šumi.

Dakako, stari (i ponovno vraćeni) pravilnik po mom je mišljenju loš, prije svega zato jer kvalitetu znanstvenog rada mjeri količinom (napišeš više teksta – dobiješ više bodova), a srušeni pravilnik bio je loš prije svega zato što se protiv nacionalnog vrednovanja znanosti borio uvozom stranih, španjolskih nacionalnih kriterija. Ako naš „nacionalizam“ ne valja, zašto je onda španjolski nacionalizam dobar i poželjan? Taj kriterij, usputno, odgovara hrvatskim hispanistima, ali i oni su se bunili protiv bezrazložnog i iracionalnog protežiranja njihove struke.

Pravi porazi

I što to sve znači, što je, recimo, vlast trebala napraviti umjesto ratovanja? Da se tolerantno raspitivala među humanistima i društvenjacima o primjerenom vrednovanju njihovog rada, možda bi svejedno doživjela odbijanje, no ministarstvo i druga tijela znanstvene politike svejedno su bili dužni upravo to napraviti. Takvim je raspitivanjem, uostalom, nastao španjolski popis publikacija koji su ministar i njegovi ljudi htjeli presaditi u našu znanost. Možda bi s gnušanjem bila odbijene i razumne prijelazne odredbe da ih je ministarstvo predložilo, kao i razumni rokovi za prilagodbu novom pravilniku, no ministarstvo ih je svejedno trebalo predložiti.

U pobjedi ministarstva (usvajanje izmjena zakona) najveći je, međutim, poraz to što je vlast svoje profesore i studente tretirala onako kako zaslužuje biti tretiran Hrvatski nogometni savez, u pobjedi humanističke i društvenjačke ljevice (rušenje pravilnika) najveći je poraz drastični gubitak kulture dijaloga i pristajanje uz dugovječne centre moći. Ti su centri prethodili ovom ministru, a nekako slutim da će opstati i nakon što on otiđe na druge dužnosti.