'Znate, nisam neki nasilni tip, ali tog zalizanog balavca fakat bi odvalio nogom u guzicu…', započeo je zagrebački taksist bijesnu tiradu o slučaju mladog predsjednika Studentskog zbora. 'Sin mi završava strojarstvo i cijelo vrijeme govori da želi van jer nemre više to gledat. Odgajaš ih da se trude, da rade, da uče, da će im se trud isplatiti, ali kaj će ti to kad brzo skuže da ovdje vrijede druga pravila po kojima neka budaletina, pazite student, troši javne pare kao kikiriki samo zato kaj je nečiji sin, rođak ili član stranke.'

Dok se nepregledna kolona automobila sporo micala zagrebačkim ulicama, još je samo dodao: 'Svi smo mi idioti jer njih boli, oprostite na izrazu, ona stvar.'

Predsjednikovanje Mihovila Miokovića, sad već bivšeg predsjednika Studentskog zbora, bit će trajno obilježeno popisom skupih stvari koje je kupio za tuđi novac. Duga je to bila lista želja, nalik onima koje pred božićne blagdane pišu devetogodišnjaci.

'Ove sam godine bio jako dobar i pristojan i molim te da mi doneseš osam laptopa, devet pametnih telefona, osamsto kišobrana i tri tisuće antistres loptica, šest tečajeva za ništa koje neću završiti, jednu skupu kožnu torbu i ormarić za oružje…'

Kako je Sveučilište posebno darežljivo prema poslušnima i onima koji mogu biti 'korisni idioti' za prave poslove, svaka pojedina želja mladog Mihovila ispunjena je do kraja i potvrđena potpisom prorektora. Da je bio malo mudriji i iskusniji, mladi bi lav zatražio zlatni mač i štit, dijamantni set lego kockica, posebnu verziju igrice Fortnite i kavijar, konjak i kubanske cigare u pauzi za kavu. Sve bi mu to dali, i to novcem taksista, poduzetnica, blagajnica, znanstvenika, jer niska je to cijena za mir koji takvi 'studentski predstavnici' donose.

Svi koji rade u ustanovama u području obrazovanja i znanosti znaju koliko se važe svaka potrošena kuna javnog novca. U državi u kojoj u školama nema WC papira, pa se roditelji mole da ga donose, neki mladi ljudi troše javna sredstva na luksuz. Ti mladi ljudi, koji za novac poreznih obveznika kupuju osobna računala od više od 20.000 kuna pohađaju fakultete na kojima često nedostaju neki od osnovnih preduvjeta za izvođenje nastave. Mnogi od studenata koje oni predstavljaju rade dodatne poslove kako bi mogli financirati studij, žive u preplaćenim podstanarskim stanovima, kupuju hranu na sniženju u supermarketima, onu pred istekom roka trajanja. Sve njih predstavlja mladi Mihovil – idealni studentski vođa rektora, dekana i političara. Dok je takvih, oni mogu biti spokojni.

Ostali studenti, kojima sveučilišni djedovi božićnjaci neće ispuniti dječačke želje, takvo društvo preziru, ali šute.

U istraživanju koje smo proveli u svibnju ove godine od 8533 učenika završnih razreda srednjih škola, njih čak 69,1 posto slaže se s tvrdnjom da u Hrvatskoj za prvi posao moraš imati vezu. Značajan dio njih svoju budućnost vidi izvan granice države u kojoj su rođeni, u kojoj su se školovali i koju istinski vole. Osnovni razlog za takve njihove stavove su društvena klima i procesi u kojima se malo cijene nečiji rad i trud. Društvo u kojem je i dalje važnije čiji si i tko stoji iza tebe od toga što znaš i umiješ.

Društvo koje svakim danom udara šakom u glavu sve one mlade ljude koji rade i žele živjeti od svog rada dok različiti Mihovili promatraju to sa strane s dizajnerskim naočalama i kožnim torbama koje ste im kupili baš vi.