Kako se tako jednostavne, a opet tako genijalne ideje nitko nije sjetio prije? Ta mi misao, eto, ovih dana ponekad padne na pamet, kad vidim strategiju obrane koju je za svog klijenta Josipa Boljkovca smislio vješti odvjetnik Anto Nobilo. I ne, ne mislim pritom na njegov utok Ustavnome sudu čijim je žurnim prihvaćanjem Josip Boljkovac pušten na slobodu (što, onako ljudski, svakako valja pozdraviti, jer gledati starca Boljkovčevih godina u pritvoru nikako nije lijepa i poželjna slika, što i Nobilo zasigurno zna). Neću se ja ovdje baviti tim pravnim smicalicama za koje, uostalom, kao nepravnik ionako nemam dovoljno predznanja. Još ću se manje baviti Boljkovčevom krivnjom ili nevinošću, jer mi nije poznat čak ni sadržaj tog famoznog spisa. Pažnju mi je, međutim, privuklo nešto drugo. Oduševila me ona Nobilova dodatna 'mini istraga' koja, ako dobro slutim Nobilove daljnje planove i poteze, kao neviđeni presedan u sebi krije neslućene mogućnosti.

Pa to bi trebalo patentirati i diljem svijeta prodavati kao izvorno hrvatski proizvod koji bi, zemljama koje ga kupe, mogao uštedjeti ne samo velik novac, nego ih lišiti i tolikih trauma koje svjetski ratovi i revolucije za sobom neminovno ostave! Jer svojim otkrićem postojanja 'druga Miće' (i to, kako to kod mnogih genijalnih izuma i inače biva: takorekuć u trenu), Nobilo ne samo da je otklonio svaku sumnju sa svog branjenika (jer ako je kriv 'Mićo', onda je 'Joža' čist k'o suza!), nego je, uvjeren sam, na najboljem putu da postavi model rješenja i ostalih (navodnih, kako bi rekao bivši predsjednik Mesić) komunističkih zločina iz bliže nam i daljnje prošlosti. I to, kako rekoh, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu!

Taj bi 'Nobilov model' bi, uz male preinake, zapravo mogao funkcionirati i kod zločina nekomunističkih režima, zapravo kod svih mogućih zločina za koje se negdje procijeni da pripadaju prošlosti kojom se ne isplati baviti i koju treba ostaviti povjesničarima i svugdje gdje društva, kako se ono kaže, imaju prečega posla od prekapanja po starim kostima i nedovršenim ratovima. Odvjetnik Nobilo, doduše, zasad – skroman kakav već jest – javnosti ne otkriva o kakvome se genijalnom izumu radi! On je, kaže, napravio tek mali korak – u tih je nekoliko dana 'privatne istrage' odnekud iskopao tog 'druga Miću', a istražitelji i policija neka slobodno pronađu o kome je tu riječ pa, ako baš hoće, neka si prisvoje i zasluge za taj pronalazak. Nobila slava, kako se čini, uopće ne zanima – njemu je jedino stalo do pravde i istine i časti ljudi koje profesionalno zastupa. A kad se taj 'drug Mićo' locira i identificira, otvaraju se, kako rekoh, neviđene mogućnosti, kojima je samo nebo granica!

Jer ako je taj 'drug Mićo' mogao tako krvnički, bez ikakvog suda i istrage, u toj nesretnoj šumi pobiti ili narediti likvidaciju tih pritvorenih i nenaoružanih ljudi, i to tako da nitko od čestitih boraca antifašista to ni ne primijeti, onda je taj Mićo zasigurno bio spreman počiniti i kojekakva druga zvjerstva. Moguće da je, primjerice – a zasigurno i jest – baš on napunio i onih sto i nešto jama kod Maclja ili ono rudarsko okno u Sloveniji iz kojeg su nam, ne tako davno, pristizale one nepodnošljive slike nabacanih i zazidanih ljudskih tjelesa! Pa ako sve to skupa i nije mogao počiniti baš jedan, a što hrvatske istražne organe priječi da pronađu i nekog drugog 'druga', primjerice 'Radu' ili 'Žiku'? Jer to, kako svjedoči Nobilova 'mala privatna istraga', uopće nije tako težak posao! Potrebno je samo znati prave ljudi i prelistati prave arhive, a ne mjesecima i godinama gubiti vrijeme na složene policijske i forenzičke metode.

No da bi posao dao potpun efekt, potrebno je, naravno, da ti otkriveni 'drugovi' ipak zadovolje neke kriterije. Bilo bi, recimo, poželjno da su bili živi sve do kraja 80-ih godina da bi ih se moglo povezati i s onim kasnijim 'režimskim grijesima', poput ubojstava 'neprijateljske emigracije' po svijetu (a ne da se te stvari kompliciraju povezivanjem s nekim drugim Nobilovim branjenicima, kako to rade pojedini njemački sudovi), zatvaranja jednoga Vlade Gotovca ili, široj javnosti manje poznate, Mirne Sunić i tolikih drugih zbog pisanja i čitanja kojekakvih tekstova. Moglo bi se toj nekolicini 'drugova' prišiti i postupke protiv svih onih razdraganih djevojki i golobradih mladića koji su po parkovima, konobama i plesnjacima pričali nepodobne viceve, pjevali zabranjene pjesme ili s ostalom studentarijom 'proljećarili' po zagrebačkim ulicama pa ni dandanas, zbog onog što je uslijedilo, noću ponekad ne mogu naći svoj mir. Jer bolje je da se krivnja tih 'drugova' priprostih kodnih imena napokon 'individualizira', umjesto da se za te ekscese, kako to neki i danas čine, okrivi cijeli jedan - u svojoj biti 'pravedan i pobjednički' – poredak (zbog nedostatka konsenzusa oko njegove prave prirode, možemo ga radno nazvati antifakomunističkim).

No za sam kraj, ta bi nekolicina 'drugova' morala zadovoljiti još samo jedan jedini kriterij. Bilo bi, naime, i više nego poželjno kad više ne bi bili živi kao što, gotovo bih se smio kladiti u svoj sutrašnji ručak, ni 'drug Mićo' više nije među živima. Optuživati žive, naime, nezahvalan je posao! Živi se još uvijek mogu braniti, odgovornost sa sebe prebacivati na nekog drugog, pozivati se na svoje zasluge ili, nedajbože, tvrditi da su i drugi za sve to znali, a onda taj genijalno zamišljeni pothvat naprosto gubi svoj smisao. Jer cijela poanta i jest u jednostavnosti postupka, a ne u njegovom bespotrebnom kompliciranju i otezanju! Potrebno je što brže i lakše doći do krivca koji će, onako simbolički, na sebe preuzeti sav taj neraščišćeni teret prošlosti da bi, napokon, i žrtve – jer i o njima valja voditi računa (a ne samo o obrani bivšeg poretka) – na kraju dobile kakvu-takvu moralnu satisfakciju, a cijelo društvo moglo rasterećeno krenuti u svijetlu budućnost i nove radne pobjede.