Stari vic iz sovjetske ere odgovara na pitanje što je najveća sreća: kada vam pokucaju usred noći i pitaju stanuje li ovdje Ivan Ivanovič, a vi kažete: 'Kat iznad.'

U hrvatskim prilikama najveća je sreća kada policija upadne u vilu do vaše.

Zamislite kako je naporan život u zagrebačkom predjelu vila i viletina.

U 5 ujutro netko zvoni na vrata. Bunovan gazda ustaje iz svojeg svilenog kreveta, zaogrne se baršunastim kućnim ogrtačem, silazi niz raskošno stubište, otvara blindirana vrata i dugo hoda perivojem. Iza visoke pozlaćene ograde, između fontane i privatne kapelice, naziru se policijska vozila.

Njegova ga gospođa za to vrijeme zbunjeno čeka. Naime, odvjetnici im uopće nisu najavili uhićenje pa ne zna da li da ustaje iz kreveta. A što ako je zbilja policija? Nije napravila frizuru, a i poslugu je otpravila sinoć.

- Onda, što je? - pita supruga kad se gazda napokon vrati.

- Ma, ništa. Pogriješili su kućni broj. Mirno spavaj dalje.

Al teško je mirno spavati.

Policija uvijek uhićuje u gluho doba noći, kad ljudi najčvršće spavaju i kad je, kako kaže narodna izreka, noć najcrnja. Priznajte, vrlo je teško zaspati navečer ako znate da će prije jutra doći po vas. To bi zaista mogli samo ljudi najčvršćih živaca.

Kakav stilski odabir za maricu! 

Ovaj smo tjedan mogli vidjeti kako policija izvodi iz vila u cik zore osumnjičenike u aferi Agrokor. A kako su izgledali? Bunovni, u pidžamama i trenirkama, raščupani i neobrijani? Nipošto. Glatko izbrijani, u čistim i ispeglanim košuljama, u odijelima i besprijekorno svezanim kravatama. Jesu li policajci osjetili njihov zadah iz usta ili miris znoja? Šalite se! Bili su namirisani, blještavih zuba. Jesu li skrivali lice iza novina ili ispod kapuljače kako to obično čine uhićenici? Nipošto.

Kako je i red, sve te muškarce zasjenila je jedna žena. Besprijekorne frizure, našminkana, sa zlatnim satom na ruci, u ogrtaču s leopardovim uzorkom i širokog osmijeha, sjela je u policijski auto i krenula pred suca. Ako su oni krenuli odjeveni kao na poslovni sastanak, ona je krenula kao na operu.

U svojim susretima s državljanima susjednih zemalja, s kojima dijelim sjećanje na život u Jugoslaviji, u svakom razgovoru brzo ustanovim da nam je svima isto: ista korupcija, ista sprega politike i kriminala, isti javašluk i šlamperaj, isto iseljavanje, ista besperspektivnost.

S jednom bitnom razlikom. Svi naši eks-jugoslavenski sunarodnjaci sa zavišću gledaju Hrvatsku i govore: 'Ali vi ih barem hapsite.'

Da, mi ih hapsimo.

I onda ih puštamo.

Uhićenja su u Hrvatskoj jedan od najvažnijih medijskih spektakala. Katkada ljudi bježe, u Austriju ili Južnu Ameriku, kao u krimićima; katkad se uhićenja prenose uživo kao u reality showu; za uhićenja se ljudi spremaju tjednima i danima, kao za nastup u talent showu – biraju odjeću, odlaze na frizuru i manikuru.

Kad bolje promislim, nisam siguran da bih si mogao priuštiti pošteno uhićenje. Jer za uhićenje prve klase morate imati lagano vuneno odijelo i ulaštene cipele, brendiranu košulju i windsorski čvor na kravati, skupi sat i još skuplji parfem, a da i ne govorimo o tome koliko stoji vrhunski odvjetnik.

I, svakako, tubu tekućeg pudera boje kože kojim ćete prekriti podočnjake od probdjevene noći.

Uhićenje nije demokratska institucija

Uhićenja su redovno popraćena radošću i zluradošću javnosti, prevarenih vjerovnika, iznevjerenih dobavljača, osiromašenih umirovljenika i izrabljenih radnika. U toj euforiji, u kojoj se očekuje uspostava pravde i povratak opljačkanog – dakle, previše – zaboravlja se da uhićenje uopće nije demokratska institucija.

Odnosno, mogla bi biti. Ali ne u Hrvatskoj.

Uhićivalo se i u Hitlerovoj Njemačkoj, i u Mussolinijevoj Italiji, i u Staljinovom SSSR-u pa nitko od tih uhićivanja nije imao koristi. Uhićivalo se besmisleno, stihijski, nasumce, iz potpuno krivih razloga. Zatvori i logori bili su puni i prepuni, ali pravda se onamo nije primakla ni milimetar.

To je zato što je u demokratskim zemljama uhićenje zadnja instanca pravde, tek kad sve zakažu. A prva je kućni odgoj, osobno poštenje i osjećaj za zajednicu i fair play. Demokratska zemlja sastoji se od demokratskih građana koji osjećaju odgovornost, koji znaju da svi zajedno stoje ili propadaju, koji poštuju zakon jer znaju da će i drugi poštivati zakon. Hajdučka banda, naprotiv, želi oteti što prije i što više, želi sazidati što veće dvore i nakititi se što više, pa onda sjesti uz guslara i slušati kako ih hvali narodna pjesma.

Kada demokratski građanin bude uhićen, on će se stidjeti pred sugrađanima. Požnjet će njihov prezir jer ih je izdao.

Hajduk je ponosan kad je uhićen jer za uhićenje nije kriv on, nego onaj koji ga je izdao. I narod neće prezirati hajduka, nego izdajicu.

Nijednom uhićeniku u Hrvatskoj nije dosad bio narušen ugled.

Ali samo ako su uhićenici prvoklasni. Kod uhićenja zadnje klase to nije slučaj.

Naime, u sjeni spektakularnih uhićenja u aferi Agrokor, kod Slavonskog Broda obavljena su neka sasvim neglamurozna. U jednom vozilu nađeno je 12 ilegalnih imigranata. Uhićenici iz zagrebačkih vila svi su bili zdravi i dobro uhranjeni, a ovi s autoputa iscrpljeni, pothlađeni i dehidrirani. Menadžeri Agrokora grle se i ljube s rodbinom kad izađu iz istražnog zatvora, a izbjeglice nemaju snage ni ustati iz kreveta. Odvjetnici poslovnih ljudi daju izjave lijevo i desno, gostuju na televiziji i slikaju se za novine, a nevoljnici s Bliskog istoka ne pokazuju nikakvu želju za komuniciranjem. Toliko su potišteni da policija ne može saznati ni odakle su.

Na temelju toga može se zaključiti samo jedno: ti ilegalni imigranti nisu osumnjičeni ni za kakav posebno težak prijestup.

Sjećate se prodavačice u supermarketu koja je pojela dvije kriške pršuta pa bila zbog toga otpuštena? Da je iz blagajne ukrala dvije tisuće kuna, bila bi osuđena. Da je ukrala dvadeset supermarketa, bila bi proglašena poduzetnicom godine.

U svijetu spektakla postoji samo jedan zločin: skromnost.

Hrvatska uhićenja zato nemaju veze s pravdom.

Pravedno društvo ima mehanizme kontrole koji će spriječiti da do zločina dođe. To su kontrole i inspekcije koje će prijestupniku sjesti za vrat u začetku, kad se kamenčić tek počeo kotrljati, prije nego se pretvori u lavinu. Jer lavina može sve uništiti.

U Hrvatskoj se radije čeka lavina.

Kad kradete, ukradite još više  

Uhićenje u demokratskoj zemlji znači odlazak na brz i efikasan sud; demokratski sud sanira štetu i šalje poruku da se zločin ne isplati. Hrvatski sud šalje drugačiju poruku: kada kradete, ukradite što više, jer nema toga kojega odvjetnici ne mogu izvući.

Uhićenje je tako prva i zadnja kazna hrvatskih političara, liječnika, diplomata, ministara, župana, poslovnih ljudi. Ta probdjevena noć, dok s knedlom u grlu i grčem u želucu sjede u svom zlatnom salonu ili za svojim mramornim stolom, očekujući svoj premijerni nastup na udarnim vijestima, uvježbavajući hod, geste i mimiku.

Eto, samo to treba izdržati, taj jedan dan, i onda se mogu vratiti u svoju vilu gdje će ih neokrnjeni čekati novac i društveni ugled.

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala