Da je Lucića, naime, nekom nesrećom, na ispisivanje sporne pjesme nagnala nakana ismijavanja bošnjačkih žrtava, kako tvrde profesionalni Bošnjaci, da motore njegove inspiracije zaista pokreće tuđmanovska mržnja prema 'bošnjačkom elementu', čiji je materijalni trag i pokolj u Ahmićima, Predragovu bi čast već štitili brojni nacionalni odvjetnici, braniteljske bi udruge štancale priopćenja, Ivan Zvonimir Čičak pričao bi nešto o slobodi stvaralaštva i borbi protiv verbalnog delikta, a dvorana splitskog Nadbiskupijskog sjemeništa, barem jednom, ugostila bi aktere odlično posjećenog mitinga o novom dokazu sveudiljne ugrozbe hrvatske komponente u Bosni i Hercegovini.

O hajci na Lucića se, međutim, ovdje šuti i to je dobro baš koliko bi bilo loše da ga brane onakvi kakvi ga u Bosni napadaju. Bilo bi to nezgodno, ne samo zbog toga što su mu dosad uglavnom pili onu istu antihrvatsku krv, u kojoj su njihovi bošnjački kolege upravo otkrili prekomjernu količinu hrvatstva, nego i zbog toga što, po naravi stvari, nije lijepo da te brani svaki skot.

Na šutnju u ovom slučaju reagiramo iz dva razloga: prvi ćemo opisati kao principijelni, bolji običaji kažu kako nije pristojno ostati nijem kod napada na nevina čovjeka.

Po potpisnikovu sudu, pitanja je li Lucić nacionalist i jesu li 'Ići mići Ahmići' pohvala zločinu, trebalo bi postavljati na liječničkom pregledu u autoškolama, a svakome tko odgovori potvrdno, valjalo bi uskratiti dozvolu za upravljanje motornim vozilima, jer neubrojivom je opasno dati volan.

Drugi, politički razlog, vodi nas prema upitu od koga bi uopće mogli očekivati reakciju u gradu u kojem se više-manje konsenzualno, uz sitna oporbena zanovijetanja lokacijske naravi, planira podići spomenik političkom inspiratoru ahmićkog zločina? U aktualnom predizbornom vremenu političari i stranke reagiraju na sve i svašta, pa je, po slijedu stvari, netko neupućen možda očekivao očitovanje o slučaju 'našeg' novinara i pisca, susjeda i poznanika, poreznog i prireznog obveznika, korisnika komunalnih usluga splitskih poduzeća, osumnjičenog zbog hvaljenja teškog zločina u susjednoj državi.

Takve reakcije nema, zbog istrenirane tuposti ove sredine, nezainteresirane za sve što joj ne smrdi, ne pjeva ili ne igra pred nosom, a i neprirodno je istodobno javno suosjećati s čovjekom napadnutim zbog ruganja zločincima i glasati za ovjekovječenje njihova političkoga oca. Kod jednih je riječ o idealizmu, kod drugih o pragmatizmu, no na koncu dođe na isto: da bi vam lokalna politička elita, a i dobar dio nacionalne, sročila nekoliko iskrenih riječi razumijevanja i potpore, ipak morate biti autor ozbiljnog zločina, a ne neozbiljne pjesme.