Naša je velika boljka u kulturi kukanja. Većina je spremna više kukati nego raditi – to je najintrigantnija rečenica iz predavanja predsjednika Ive Josipovića o razvoju poduzetništva u Hrvatskoj. Premda je govorio u Institutu za inovacije, u njegovom izlaganju, osim te iznenađujuće tvrdnje, nije bilo ničega novoga. Samo stare fraze, potpuno izlizane od silne upotrebe.

Izjava šefa države da većina u Hrvatskoj više kuka nego što radi posve je netočna. Većina u Hrvatskoj jako teško radi i premalo se žali. Premda ljudi imaju mnogo opravdanih razloga za kukanje, vrlo strpljivo podnose svoj težak život, sve masovnije osiromašenje i sve sumorniju perspektivu. Vjerojatno bi bilo pametnije da su manje šutljivi, da se glasnije bune. Predsjednik se može pozvati na činjenicu da se u Hrvatskoj generalno premalo radi. Istina, zaposlenost je u Hrvatskoj daleko ispod europskih prosjeka. Ali to sigurno nije zato što su Hrvati neradnici, nego zato što ljudi nemaju posla. A nemaju posla zbog loše i pogrešne politike. Zbog političke klase koja je ili upropaštavala zemlju ili je nije znala izvući iz gliba. Nije problem u kulturi kukanja, nego u kulturi fraziranja političkih elita, koje imaju mandat da na odgovoran način upravljaju državom i njenim potencijalima.

Hrvatska je umorna i izmučena od svojih političara. Ne pomažu ni oni koji misle da su pozvani govoriti i kad nemaju što reći. Teška su vremena i prežvakavanje općenitih fraza djeluje iritantno. Predsjednik Josipović svojom izjavom o naciji narikača, o većini kojoj je svakidašnja jadikovka draža nego da bi zasukala rukave i prihvatila se posla, nije samo falsificirao stvarnost, nego i teško vrijeđa hrvatsku javnost. Gladnima nije poručio neka jedu kolače. Ali je rekao da su bez kruha zbog vlastite lijenosti da ga zarade.