Izazivate mi mučninu i to meni koji moram imati želudac obložen kevlarom - tako je Zoran Milanović uzvratio opoziciji u žestokom okršaju u koji je pretvorena saborska rasprava o novom ministru turizma. Ako je premijeru na želucu nužan oklop od materijala izuzetne, vrhunske čvrstoće, čime će se građani Hrvatske spašavati od mučnine koju im političke elite sve više izazivaju?

U zemlji koja ne prestaje tonuti i u kojoj se ne vidi kraj propadanju, narodni se zastupnici međusobno sukobljavaju oko posve irelevantnih tema. Sabornica je cijeli dan treštala od osobnih prepucavanja i vrijeđanja. Od ozbiljnog premijera valjalo bi očekivati da na takav ton ne pristaje. Ali Milanović se u njega naglavačke i svom snagom bacio. Oporbenjake je šamarao i rugao im se, prozivao ih da će u Bruxellesu zgrabiti 7000 eura ili da su primali sumnjive plaće, pripisivao im mirnoću serijskih ubojica, sugerirao da raspolaže kompromitirajućim detaljima iz njihovih biografija…

Premijer je svukao rukavice i žestoko se potukao s opozicijom. Ali, taj je fajt tek mnogo buke ni oko čega. Milanović može retorički pobijediti Tomislava Karamarka, koji mu izbjegava izaći na megdan, ali to je ništa. Jer, njegova se uspješnost mjeri na posve drugom terenu: važno je samo to može li i hoće li pobijediti u teškom boju s ekonomskim i socijalnim problemima države. Da strast koju pokazuje u sukobljavanju sa svojim kritičarima, iskoristi u rješavanju ekonomskih problema države, možda ni njegov ministar financija Linić ne bi danas po Americi morao tragati za novim kreditima, koji se trenutno čine kao slamka spasa, ali sigurno dramatiziraju budućnost Hrvatske.

Uoči sve bližih izbora opozicija i pozicija rade zapravo isto: svojom svađom dižu tenzije i pokušavaju homogenizirati i mobilizirati svaki svoje biračko tijelo, podignutim tonovima sakrivajući da osim galame ništa drugo ne nude.