Uvodna napomena koju valja shvatiti i kao izjavu o odricanju od odgovornosti: u tekstu što slijedi naići ćete na nekoliko psovki, neprimjerenih izraza i riječi mržnje, no sve su to redom citati drugih ljudi – većinom javno poznatih počinitelja – a nipošto autorsko djelo potpisanoga komentatora. Isti se unaprijed ograđuje od njih te ih koristi isključivo kao nužno sredstvo za ilustraciju aktualnog stanja nacije. Hvala na razumijevanju.

Dakle, prije mjesec dana cijeli je jedan tjedan obilježilo ono višekratno ponovljeno 'Odjebi!' Josipa Đakića usred Sabora, psovka koju je kompletna vladajuća garnitura ocijenila nimalo neprimjerenom, ni mjestu niti primatelju, dapače. Tjedan ili dva poslije, svu je javnost oduševio onaj stari dendi s utrinske tržnice svojim 'Vježbaj, pizdatimaterina!', a ovom tjednu što nam upravo istječe iz životâ glavni timbar – unatoč svim drugim turbulencijama, dapače, baš zbog njih! – daje jedan od onih majmunskih grafita sa splitske osnovne škole Skalice: 'Kurca ne razumin jer neželim razumit'. Da sam na mjestu predsjednice, premijera, ministrice kulture ili ministrice znanosti, upravo bih njega, taj grafit, ubilježio kao još jednu recku u nizu ostvarenih ciljeva svoje politike.

Upravo je taj grafit sukus djelovanja svih hrvatskih političkih 'elita' od osamostaljenja do danas, a naročito ove aktualne. Razmislite sekundu i bit će vam jasno da ga je pod okriljem noći nasprejati mogao bilo koji učenik, bilo koji nastavnik i bilo koji učenički roditelj, ne samo iz te škole.

Premda, izbor bi se ipak mogao suziti na granice kvarta: više od godine dana svojedobno je bilo potrebno ravnatelju OŠ Skalice, prosvjetnoj inspekciji, gradu, županiji, ministarstvu, vladi, Europskoj komisiji, NATO-u, Ujedinjenim narodima i Vatikanu da s pročelja škole, s tridesetak metara duge strehe koja joj natkriljuje prilaz i ulazna vrata, združenom akcijom uklone natpis: 'Samo jednu želju iman moj živote ludi, da Hajduk bude prvi da cili Split poludi'.

Bila je to istinska avangarda ovih aktualnih grafita ali, za razliku od njih, ne nažvrljana drhtavom rukom, nego lijepo, uredno nasprejana kroz krasopisnu šablonu, svako ponovljeno slovo identično prethodnome, baš kao da je posrijedi kakav latinski citat o znanju kao najvišem cilju i najvećoj vrednoti.

Da, to je pisalo na pročelju jedne osnovne škole u Hrvata. Više od godine dana.

(Mala ali slatka digresija: 'Crveni đavoli', navijači RNK Split, u isto su vrijeme imali skromnije, ali ipak i domoljubno-refleksivnije ambicije od Torcide - tristotinjak metara zračne linije od OŠ Skalice oni su na istočnoj tribini razvili transparent 'Pusti školu uzmi bocu vina, siti se Vukovara Knina'. Klinci, srednjoškolci. Bio ja na utakmici, jedan jedini put, vidio svojim očima.)

Ne znam više ni sam koliko sam puta izgovorio i napisao: kad bi neka ozbiljna strana TV-kuća htjela snimati dokumentarnu seriju o Hrvatskoj i kad bi producenti mene pitali da im nacrtam rutu za tri mjeseca rada na terenu, rekao bih im da se prva četiri tjedna stacioniraju isključivo u Splitu, a poslije mogu kud ih noge nose. Jer sve najbolje i sve najgore što postoji u Hrvatskoj, sve najljepše i najružnije, sve najrigidnije i najslobodnije, sve najtužnije i sve najveselije – sve je to koncentrirano na ovom skučenom prostoru. Kad odete odavde, dragi moji producenti, ništa vas više u Hrvatskoj neće iznenaditi, ni pozitivno niti negativno, jer sve ste bitno već vidjeli i doživjeli u tih mjesec dana Splita.

Stoga najljubaznije molim da se prestane, ili barem smanji, sablažnjivanje i zgražanje nad idiotizmima koji se događaju u Splitu. Sve to, naime, postoji i kod vas, ma gdje u Hrvatskoj živjeli. I vaš je grad zapušten, i vaše su fasade nakinđurene nacističkim i ustaškim grafitima, i vi imate svoje baldasare i opare, o kerumima da ni ne govorim, i vaši bi navijački vandali živinski navalili na trojicu beogradskih sportaša, i u vašim se školama na mjestu ravnatelja može naći notornih budala, i… Ma, umjesto da dalje nabrajam, pametnije je da vas na vrijeme upozorim: grafit 'Kurca ne razumin jer neželim razumit' nije napisan samo na zidu splitske škole! Ovdje je samo prvi put jasno viđen ali, vjerujte mi, on je ispisan i kod vas, svuda gdje se okrenete. I u ambulanti i u bolnici, i u banci i u Saboru, i na sudu i na DORH-u, i na svakom ministarstvu i na svakom poglavarstvu, i na svakoj knjizi preostaloj na popisu obavezne školske lektire, i na Ini i na Agrokoru, i na 'non paperu' i na 'white paperu', i na svakom kolodvoru s emigrantima-početnicima i na svakoj bogomolji, na svakom daljinskom TV-upravljaču i na svakom profilu društvenih mreža.

Gotovo tri desetljeća danomice ponavljamo 'Pa ovo nije moguće!', 'Pa oni nisu normalni!', 'Pa kud ovo vodi?', 'Ma ne mogu vjerovati da se ovo tolerira!'… Sasvim logična posljedica toliko dugoga prakticiranja nevjerice i zapanjenosti jest – odustajanje. Kao kad počnete gledati dokumentarac o svemirskim crnim rupama i svojstvima antimaterije, pa nastojite pohvatati sve konce, ali u jednom trenu shvatite da vam više nije jasno ama baš ništa i onda nervozno promijenite program, tako je i sa življenjem u nedokučivostima hrvatske zbiljnosti: prvo postajete samo bezvoljni, potom (jer ovi ne prestaju s prekomjernim granatiranjem na dnevnoj bazi) i agresivno bezvoljni – ne samo da ne razumijete što se to sve oko vas događa, nego i odbijate poduzeti ikakav daljnji napor da ipak pokušate razumjeti. To je, velim, jedan od ponajvećih uspjeha hrvatskih političkih 'elita', to što ste odustali i od pokušavanja da shvatite o kakvim je crnim rupama i o koliko destruktivnoj antimateriji riječ.

Sigurno ćete mi sad reći da se vama to ne događa, ali srpite se još godinicu-dvije, dajte im da dovrše ovo što su krenuli punom parom raditi medijima, kulturi i obrazovanju, pa ćete vidjeti da će 'Kurca ne razumin jer neželim razumit' postati i vaše geslo. Štoviše, možda uđe i u Ustav. Vjerujte mi, jer u Splitu se sve vidi ranije i jasnije nego drugdje.